Dubiozu kolektiv, vjerujemo, ne treba posebno predstavljati. Omiljeni muzičari, neumorni interpretatori društvenih tokova i strastveni kritičari posttranzicijske južnoeuropske stvarnosti vraćaju se u Zagreb gdje će kao headlineri nastupiti na oba dana kultnog zagrebačkog Pozitivnog koncerta u Velikoj dvorani Doma sportova 22. i 23. studenoga.
- U Zagrebu smo svirali u raznim varijantama, od KSET-a do Arene. Ovaj nastup je poseban jer na istom festivalu sviramo dva dana zaredom, i to pred mnogo ljudi. Izazov je u tome da pripremimo dva koliko-toliko različita seta, ali oba moraju sadržavati one pjesme koje ljudi sigurno žele čuti. Ipak, za nas je strašan negativac to što je ovo posljednji Pozitivac. Svirali smo na njemu već dva puta u proteklih šest-sedam godina, i to je jedan od najbolje organiziranih muzičkih “grupnjaka” u regiji. Nama je Dom sportova jako draga dvorana koja ima neki rokerski šmek i tu se najbolje osjeti vibra Zagreba. Program ovogodišnjeg Pozitivca je baš dobar i ja ovim putem apeliram na organizatore da još jednom razmisle o odluci da ugase Pozitivni koncert - rekao nam je Brano Jakubović, Dubiozin DJ i “sampler”.
Vrijeme zajedno
Njegova kolegu Vedrana Mujagića upitali smo da se osvrne i na nadolazeći, novi projekt s megapopularnim Manu Chaom s kojim su već surađivali. Izlazak novog zajedničkog singla najavljen je za za 5. studenoga kada će biti predstavljena nova moćna suradnja ovih glazbenika kroz pjesmu “Cross The Line”.
- Manua smo upoznali prije skoro 20 godina u Sarajevu i nakon toga smo se bezbroj puta sreli na različitim festivalskim binama i družili u raznim situacijama. Kada muzičari provedu dovoljno vremena zajedno, prije ili poslije se javi ideja da nešto zajedno snime i tako je bilo i prošli i ovaj put - pojasnio je Mujagić, dodatno obrazloživši sam singl i njegove tematske odrednice.
- “Cross the Line” se bavi migracijama i time koliko smo malo naučili od lekcija iz vlastite prošlosti. Živimo u zemljama iz kojih su stotine tisuća ljudi pobjegle pred ratovima 90-ih, u zemljama iz kojih se tisuće mozgova svakodnevno odlijevaju prema Zapadu i zemljama koje ne shvaćaju da su ljudi na tzv. Balkanskoj rudi u tranzitu ka istom tom Zapadu, s istim snovima o boljem životu koje i sami imamo. Pritom nikoga ne brine što nitko od tih ljudi ne želi ostati kod nas. Toliko smo privlačna destinacija za život - kaže Mujagić, Dubiozin bas gitarist.
EU kao mrkva
Obojicu smo upitali i što danas misle o Europskoj uniji, s obzirom na hrvatsko iskustvo, njihovu kritiku iste, ali i bosanskohercegovačku težnju da se jednoga dana uključi u tu zajednicu naroda.
- EU je kod nas već dva desetljeća mrkva kojom nam se maše ispred nosa, mamac za sretniju budućnost u kojoj je sve O.K. i u kojoj svi naši problemi nestaju. U posljednjih nekoliko godina ta je mrkva prestala mirisati pa je ni lokalni političari više ne bi spominjali da “europskim putem” nisu uvjetovani novi krediti koji ih održavaju na vlasti. Pritom vidimo da u stvarnosti postoje dvije EU: jedna iz koje se masovno migrira i ona druga u koju se ide na “bauštelu” - smatra Mujagić, na čije se riječi nadovezuje i Jakubović.
- EU je odlična ideja koja je zapela u beskrajnim hodnicima briselske birokracije, među lobistima, autokratima i populistima. Nama ostaje nadati se da će uspjeti preživjeti trenutačne izazove i da ćemo se jednoga lijepog, sunčanog dana poslije nedjelje i mi pridružiti sretnoj europskoj obitelji na putu u sretniju budućnost - navodi Jakubović.
Što misle o svojem Sarajevu na današnji dan? U tom je gradu nedavno održana zadnja regionalna LGBT povorka, i to bez nereda unatoč usijanoj atmosferi u gradu, a s našim smo sugovornicima tim povodom htjeli provjeriti što se točno događa u gradu po pitanju gay populacije i prava.
Nedaće
- Kod nas političari vole reći da je Sarajevo mjesto sudara civilizacija, gdje se susreću Istok i Zapad, kulture w3 miješaju i prepliću. U isto vrijeme isti ti političari su pripadnike LGBT populacije, koji su pokušavali nešto organizirati, najstrože osuđivali i davali skandalozne izjave koje su pozivale na linč. Politiku najbolje definira mogućnost jedne guzice da sjedi na dvije stolice - smatra Jakubović, dok Mujagić komentira kako je po tom pitanju “stanje manje-više slično kao i u Hrvatskoj”.
- Stranke desnog centra, koje su na vlasti, svjesne su da su pod povećalom EU te da ne smiju napraviti pogrešku u koracima na tom planu. To dovodi do, počesto, komičnog žongliranja između deklarativnog zalaganja za ljudska prava i medijskih vratolomija kojima se pokušavaju udvoriti svom glasačkom tijelu. Mediji senzacionalistički potenciraju ono što privlači najviše klikova pa daju velik prostor marginalnim grupama i pojedincima, što u konačnici stvara potpuno iščašenu sliku stvarnosti. Pride se dogodio, prošao bez frke i svi smo se super zabavili. To je ono što je važno i što će se pamtiti - ističe Mujagić.
Direktnost, sarkazam i socijalni angažman bendu su donijeli veliku regionalnu popularnost, a ponekad se čini i da nakon 15 godina neumorno “tupe” iste stvari, nedaće koje narodi s ovih prostora prolaze. Pritom, sluša ih zaista mnogo ljudi. Gdje se gube te njihove poruke, nosi li glazba ikakav revolucionarni potencijal, može li promijeniti stvari?
- Znaš ono kad političari krive medije za stanje u državi zato što novinari pišu samo “negativne” stvari, a na “pozitivne” se ne osvrću. E, tako je i nama. Ponekad izgleda stvarno da mi stalno “tupimo” o istim temama. Tome možda doprinosi i činjenica da nas u intervjuima novinari često doživljavaju kao profesionalne političke analitičare pa non-stop odgovaramo na pitanja o tranzicijskoj žabokrečini, općoj promjeni, revolucijama. Voljeli bismo ponekad porazgovarati o muzici - kaže Jakubović, dok Mujagić dodaje da to što oni rade ponekad “zaista sliči na grupnu terapiju”.
- Pokušavamo sebi osvijestiti neke pojave kako bismo se sami lakše s njima nosili. Ponekad to okrenemo na smijeh, a ponekad i oplačemo. Problemi koje pokušavamo nadići odrastaju i stare s nama, pa ih i mi drugačije doživljavamo i drugačije reagiramo na njih. Isto se događa i ljudima koji slušaju našu muziku, i to je vjerojatno razlog zbog kojega im još nismo dosadili. Glupo je očekivati od muzike i muzičara da dižu revolucije i rješavaju probleme na kojima profesionalni političari lome zube. Muzika je ogledalo društva i nisam sreo muzičara koji namjenski piše “dizalice revolucija”... To bi i u pokušaju bilo komično. Opet, ako promatraš nečiji angažman u kompletu, to može biti inspiracija za osobnu akciju. Da nismo muzičari, vjerojatno bismo bili socijalno angažirani na neki drugi način - navodi Dubiozin bas gitarist.
Tko onda, može doprinijeti društvenoj promjeni? Mogu li to izvesti filantropi s vizijom u koje se često skreće pogled kada je riječ o poboljšanju društvene klime?
- Teško je očekivati da će ljudi, koji su glavni proponenti postojećeg uređenja, svojom filantropijom napraviti balans u društvu i inicirati promjene. Ta romantizirana vizija svetaca milijardera koji su gazili po mrtvima da bi se obogatili, a onda doživjeli prosvjetljenje i počeli pomagati čovječanstvu, i nije putokaz za bolju budućnost - kaže Jakubović.