Zahvaljujući gostovanju hrvatskih glazbenika na festivalima Chuama i Tianchang, zadnjih sedam dana u Kini bili su u znaku hrvatske jazz i etno glazbe.
Ovogodišnje izdanje vezano je uz Kulturnu sezonu 2017., mehanizma suradnje 16+1, koji uključuje Kinu i 16 zemalja srednjeg i istočnog dijela Europe. Od hrvatskih glazbenika predstavili su se Tamara Obrovac Transhistria Ensemble, Putokazi i Bow vs. Plectrum, koji su nastupali pred kineskom publikom na otvorenoj pozornici slikovitog Parka prirode planine Ju sve do 3. listopada.
Elvis Stanić, u povodu nastupa što će ga sa svojim sastavom Jazz Ex Tempore održati 20. listopada na festivalu Jazz.hr/jesen u dvorani “Blagoje Bersa” na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, progovorio je u razgovoru s Davorom Hrvojem.
Upravo ste se vratilli iz Kine gdje ste nastupali sa svojim Elvis Stanić Groupom. Kakva iskustva donosite s te turneje?
- Kina je poput drugog planeta - kulturno, komunikacijski, glazbeno - kako god pogledate. No, moram napomenuti da je Veliki kineski zid već pred dvije godine preskočio Davor Hrvoj, u maniri iskusnog Jazz diplomata, i zajedno s kineskim kolegama sudjelovao u razvijanju čitave ove kinesko-hrvatske priče, projekta “Put Svile” i ostalih mogućnosti suradnje. Rezultat toga, između ostalog, jest i naše gostovanje u Kini, a sad i brojnih drugih hrvatskih sastava. Prije svega, sve što čovjek tamo doživi je ogromno, grandiozno, mnogobrojno. Ti su nas atributi pratili čitavo vrijeme, od slijetanja na aerodromu, do koncertnih dvorana, pozornica i upijanja dojmova na ulici. Nama pogotovo. Kad kažem “nama” mislim na nas iz Opatije, Lovrana, naviknute na malu sredinu i obaveznu “mirnu” privatnost, to je zaista neka vrsta kulturnog šoka. No, najbitnije je da smo uspostavili besprijekornu komunikaciju - glazbom. Koncerti su bili iznimno posjećeni, pune dvorane, a reakcije na izvedbu onakve kakve uvijek priželjkujemo - podrška i aplauzi... U ovom segmentu zaista nije bilo zastoja u komunikaciji. Od Ministarstva kulture NR Kine i kulturne uprave provincije Shaanxi dobili smo nagradu “Silk Road Friendship Award”, kao jedini predstavnici Hrvatske na svečanoj ceremoniji otvaranja Festivala “Put Svile”, a dogovorili smo i suradnju putem razmjene jazz umjetnika iz Kine u narednim Jazz Ex Tempore projektima. Dakle, rekli bismo, iznimno uspješno obavljena misija na drugom kraju zemaljske kugle.
Što vam znači ponovni nastup na Jazz.hr-u, ovaj put uz ugledne europske glazbenike, ali i poznatog američkog pijanista koji donosi dašak povijesti jazza?
- Jazz.hr je ugledni festival, i biti dio ekipe koju on predstavlja, stvar je prestiža. Svi mi pišemo biografije “in continuo”, no ovaj stavak je zasigurno jedan od vrlo značajnih, kako za mene, tako i za sve ostale članove ovogodišnje postave Jazz Ex Tempore Orkestra.
Drukčiji pristup
Kako ste zamislili ovogodišnji Jazz Ex tempore?
- Kao priču o “Nordijskoj tišini”. Svi znamo za Auroru Borealis, za sjevernu svjetlost, ali manje je poznato da u oderđenoj frekvenciji ta ista svjetlost proizvodi zvuk koji nam je pod normalnim uvjetima nečujan. Iz tog koncepta prizlazi i čitava priča o nordijskoj tradicionalnoj i jazz glazbi, iako oni to nerado zovu jazzom. Preferiraju naziv “nova improvizacijska glazba”. ECM, Jan Garbarek i svi ostali koji su utemeljili nostalgičan/letargičan zvuk sjevernih pustoši, napisali su novo poglavlje u povijesti jazz glazbe. U kombinaciji s mediteranskim štihom i hrvatskom raznolikom glazbenom tradicijom mislim da može stvoriti jako zanimljive glazbene sklopove.
Kako ste ostvarili suradnje s norveškim glazbenicima?
- Ovogodišnji JET - Jazz Ex Tempore - rezultat je dvogodišnjih razgovora, pregovora i, čak jednog CD-a, ostvarenog u suradnji s norveškim glazenicima. S Norsk Jazz Forumom - jedna od norveških organizacija koja podupire jazz - dogovorili smo bilateralnu suradnju na razmjeni programa. Dakle, ostvarujemo zajednički projekt kroz koji u Hrvatskoj možemo predstaviti norveške jazz glazbenike, a u Norveškoj hrvatske. Na njihov prijedlog, od mnoštva ponuđenih vrhunskih umjetnika, odabrao sam upravo pijanisticu Maren Selvaag i svirača Hardanger violine Erlenda Apnesetha, jer se s jedne strane potpuno uklapaju u sliku Sjeverne tišine, a s druge su potpuno svojstveni, drukčiji, s izrazito individualizoranim pristupom glazbi.
Ekskluzivno za ovu prigodu
Koncertima u Opatiji i Zagrebu prethodit će uvježbavanje programa, ali i glazbene radionice koje će održati Maren Selvaag i Erlend Apneseth. Kako ste ih zamislili?
- Koncertni nastupi i radionice u Opatiji i Zagrebu prvi su dio ove priče. Radionice smo zamislili kao “Jazz Talkove”. Što kroz priču, što kroz svirku, Erlend i Maren će pričati o sebi, svojim glazbenim karijerama, glazbi. Bit će zanimljivo čuti fuziju njihove i hrvatske glazbe, kao i dojmove glazbenika koji su to i stvarali u Opatiji, iz prve ruke. U Zagrebu, s obzirom da je prvi koncert u Opatiji već prošao, biti će vjerojatno nešto više glazbenih demonstracija.
Kakav je program za koncerte?
- U programu u Hrvatskoj bit će zastupljeno otprilike pola norveškog, a pola hrvatskog repertoara, što tradicionalne glazbe, što autorske. Bitno je da je čitav repertoar nastao u trenutku susreta umjetnika, u određenom vremenu - “Ex Tempore” - i da u tom obliku još nikad nije postojao. Čitav glazbeni materijal je skladan i pripremljen upravo i ekskluzivno za ovu prigodu. A o samoj glazbi nerado pričam. Dođite i poslušajte, pa “glazba je zvonka radost”!
Što takve međunarodne suradnje znače za vas i ostale hrvatske glazbenike?
- To je prilika da se razvijamo kao umjetnici i da dijelimo glazbu i kulturu s kolegama iz drukčijih sredina. Samim tim širimo priču o našoj glazbi, za koju vjerujem da je izrazito zanimljiva, raznorodna i vrijedna svakog truda, i doslovno gradimo mostove suradnje i komunikacije, ponekad čak i tamo gdje formalna diplomacija teško prolazi.