PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

GLAZBENI KRITIČAR JUTARNJEG DETALJNO ANALIZIRAO EUROSONG 'Nakon Madonnina nastupa u Tel Avivu, strah me suočiti se s njezinim novim albumom'

Madonna performs during a guest appearance at the Grand Final of the 2019 Eurovision Song Contest in Tel Aviv, Israel, early May 19, 2019. Courtesy Orit Pnini for KAN/Handout via REUTERS ATTENTION EDITORS - THIS IMAGE WAS PROVIDED BY A THIRD PARTY. TPX IMAGES OF THE DAY
REUTERS

Madonna na Eurosongu

 

Gledanost procijenjena na 200 milijuna ljudi i honorar od gotovo 1,5 milijuna dolara za petnaestak minuta “scenskog rada”, uključivši ćaskanje s voditeljem, na Eurosong u Tel Aviv privuklo je i Madonnu.

No bio je to antiklimaks jedne TV večeri nakon kojeg se mirne duše može konstatirati kako je Madonna, falš pjevanjem i kilavim nastupom u katastrofalnom kostimu Jeana Paula Gaultiera, sebi pucala u nogu pa i više od toga. Simboličan pad u bezdan iza pozornice na kraju beskrvnog nastupa bio je poput detroniziranja ili abdikacije kraljice popa s prijestolja koji je držala dulje od četvrt stoljeća.

 

Nakon takvog nastupa doista me strah suočiti se s njezinim novim albumom “Madame X”, a za isti novac “zlatni donator” koji je svojim avionom dostavio Madonnu bolje da je doveo Beyoncé ili Lady Gagu jer doista je bilo jadno gledati i slušati kraljicu popa koja ne zna dostojno starjeti kako zvuči gore od barem polovine “no name” natjecatelja čije se “no talent show” izvedbe, a i to najčešće kratko, uglavnom pamte po nazivu država koje predstavljaju. Daleko je zabavniji bio medley s nekima od natjecatelja minulih godina, poput Conchite Wurst i Verke Serduchke, koji su duhovito “razmijenili” pjesme.

Da ne raspredam u što se tijekom desetljeća, a pogotovo u zadnjih desetak godina pretvorio Eurosong - od parade pristojnih šlagera do bizarnog festivala glazbenih grozota - zgodno je postaviti pitanje zašto Eurosong ima gledanost koja je privukla i Madonnu. Bit će da dio publike voli glazbeni bofl, kič, neukus i trash, a ima valjda i onih, poput potpisnika ovih redaka, koji Eurosong iz godine u godinu gledaju i slušaju da provjere do koje se mjere i kakvim glazbenim strahotama (jednom godišnje) usude izložiti. Shvaćati Eurosong ozbiljno doista je jadno jer unatoč sve raskošnijoj sceni i sve blještavijim svjetlosnim i inim efektima, bilo tko s imalo ukusa s mačetom se mora probijati kroz taj galimatijas glazbenog užasa ne bi li svijećom uspio pronaći pokoju pristojnu pjesmu.

Pojednostavljeno, Eurosong gledam iz sličnih razloga iz kojih poklonici horora gledaju filmove strave i užasa, a i da čujem što većina tih pjevača i pjevačica sa svojim autorski i producentskim “dream teamovima” smatra pod glazbom.

Madonna performs during a guest appearance at the Grand Final of the 2019 Eurovision Song Contest in Tel Aviv, Israel, early May 19, 2019. Courtesy Orit Pnini for KAN/Handout via REUTERS ATTENTION EDITORS - THIS IMAGE WAS PROVIDED BY A THIRD PARTY.
REUTERS

Madonna na Eurosongu

 

Tu i tamo se do ušiju probila pokoja pristala skladba poput senzibilnog i modernog electro-popa “Sebi” Zale Kralj & Gašpera Šantla (Slovenija) koja nažalost nije imala šanse pobijediti ili folk-popa “That Night” kvarteta Carousel (Latvija) koja nije ni ušla u finale. Simpatična je bila i “Love Is Forever” Leonore (Danska) na tragu rane Lily Allen, kao i vrckasti indie-pop “Friend Of A Friend” trija Lake Malawi (Češka), a iznenađujući electro-punk “Hatrið mun sigra” grupe Hatari (Island).

U konačnici pobijedila je ljubavna pjesma “Arcade” falsetiziranog momka za klavirom Duncana Laurencea (Nizozemska) na tragu Toma Odella premda bi jača poruka bila odaslana da je pobijedila reperizirana “Soldi” (o tome kako novac upravlja životima i sudbinama ljudi) Mahmooda (Italija) protiv čije su se pobjede na San Remu u Italiji spremno oglasili tamošnji fašisti jer mu je otac Egipćanin.

Sve ostalo u polufinalima i finalu bilo je na razini slabih kopija ovog ili onog kurentnog pop trenda, ove ili one pop zvijezde, a i u sferi gužvanja svega i svačega u isprazno ništavilo pa i u rangu debilnih ostvarenja na čelu s predstavnicima Norveške, Portugala, Australije, Izraela, Francuske, Crne Gore, Poljske, Mađarske, Finske, Malte...

Nažalost, na tom tragu je bio i Roko čiji je najveći krimen taj što je pristao pjevati ono što mu je tutnuo Jacques Houdek koji također ima posve iskrivljen pogled na ono što bi glazba trebala biti. Može netko pjevati ne znam kako tehnički korektno, no to u konačnici ne znači ništa ako ne znaš posredovati emociju ili ako u pjesmu trpaš svašta pa zaboraviš na bit glazbe.

“The Dream”, Rokova pojava pernatim krilima i sve ono što je osmislio Houdek, koji je izlet u Tel Aviv shvatio kao samopromociju, spada u kič i neukus, ali čak ne ni u onaj koji konvergira s bizarnim, campom i trashom po ukusu barem dijela pratitelja Eurosonga. I tako će biti dokle god naš izbor predstavnika za Eurosong ostane hrvatsko estradno leno i poligon za osobnu (no) talent šou promociju.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo