Pleyelov klavir težak više od 600 kilograma i dug gotovo tri metra prije tri desetljeća došao je u ruke Ljubomira Gašparovića i postao prvi primjerak onoga što je danas najveća privatna kolekcija klavira u Hrvatskoj, a zasigurno i u regiji. Radilo se o instrumentu koji je bio u vlasništvu Svetislava Stančića, pijanista i utemeljitelja zagrebačke pijanističke škole, koji je podigao sustavno glazbeno obrazovanje u Hrvatskoj na europsku razinu, a kod kojeg su se školovali Stjepan Radić (unuk), Vladimir Krpan, Ranko Filjak, Ivo Maček...
Nakon što je Stančić preminuo, njegova ga je udovica odlučila prodati jer joj je zauzimao previše prostora u stanu. Ljubomir Gašparović htio joj je u tome pomoći, pa ju je povezao s nekoliko muzeja i sličnih institucija, za koje je bio uvjeren da će biti zainteresirani za ono što je gospođa Stančić nudila. Međutim, nije bilo tako. Udovica nije uspjela prodati instrument nikome tko bi bio voljan pobrinuti se da njegova povijesna i kulturna vrijednost ostane očuvana, pa je pregovarala s jednim ugostiteljem iz Zagorja, koji ga je htio rastaviti, u njega staviti svijeće i iskoristiti ga kao ukras za interijer svoje gostionice. Gašparović se nakon nekog vremena slučajno ponovno čuo s udovicom i, saznavši kakva je bila sudbina glazbala, odlučio ga je kupiti, rekavši udovici Stančić da će joj, bez obzira na to koliko god joj je ponudio zagorski birtaš, on dati više.
- Taman sam se tih godina bio zainteresirao za takozvane povijesne klavire, koji potječu s početka 19. stoljeća. Bili su mi interesantni što teoretski, što za sviranje, ali sam na početku mislio da nema šanse da ih uspijem pronaći. Ipak, stvari su se odigrale tako kako jesu. Nakon Stančićeva uslijedilo je još nekoliko primjeraka, a kasnije se pročulo da ih skupljam, pa su klaviri jednostavno počeli pristizati sami. Neki od njih nisu bili u stanju za sviranje pa sam počeo i s restauracijom, a onda je sve počelo rasti u doista neočekivanim razmjerima - kaže Gašparović koji u kolekciji broji više od 50 instrumenata, koji su u njegovu vlasništvu i u vlasništvu njegova sina Danijela, također glazbenika i vlasnika tvrtke CristoforiumArt, prve privatne tvrtke za menadžment umjetnika u Hrvatskoj, preko koje zastupa umjetnike poput Aljoše Jurinića, Petra Klasana, Andreya Gugnina, Andreija Korobeinikova i Lovre Marušića.
Vještina iz potrebe
- Najstariji klavir koji imamo, a da je u svirnom stanju je Schmidt iz 1840. godine. No, u kolekciji su i dva glasovira koja datiraju još iz razdoblja od 1820. do 1830. godine - objašnjava nam Danijel Gašparović, koji se, među ostalim, bavi i organizacijom koncerata, pa je tako potkraj siječnja u Hrvatski državni arhiv doveo Stefana Vladara i Boa Skovhusa. Vladar je svirao upravo na Stančićevu Pleyelu.
Kako Gašparović kaže, to je jedan od njihovih najmlađih klavira.
- U fokusu naše kolekcije su klaviri nastali prije 1850. godine. Njih imamo više nego svi muzeji u Hrvatskoj zajedno. Nakon toga govorimo o modernim klavirima. Povijesni i moderni klaviri jako se razlikuju, gotovo da se o njima ni ne može pričati kao o istome instrumentu. To je slično poput, recimo, akustične i električne gitare - drugačiji je proizvedeni zvuk, drugačija je tehnika, batići, žice, materijali su različiti, a povijesni modeli su i štimani niže - ističe Gašparović.
Razlika je itekako osjetna i kada je riječ o restauraciji. Njihovi su klaviri u različitim stanjima - neki su potpuno obnovljeni, a neki tek djelomično. Stariji pripadnik obitelji Gašparović restauracijom se počeo baviti čim je kupio spomenuti Stančićev klavir.
- Zapravo sam silom prilika izučio tu vještinu. Jednostavno nije bilo nikoga tko se time bavio pa sam se sam uhvatio posla. Naravno, prije nego što sam krenuo išta popravljati, konzultirao sam se sa stručnjacima iz tog područja. Nema nas puno u Europi, a ni u svijetu, pa smo relativno dobro povezani. Ipak, ne radim sve sam - imam stolare i politere - jer se radi o multidisciplinarnom području. Treba se paziti na tkaninu, kožu, metale, drvo... - objašnjava Gašparović, koji je, među ostalim, bio prvi čovjek koji je restaurirao povijesni klavir u Hrvatskoj, instrument iz dvorca Trakošćan graditelja Conrada Grafa, kakvih je samo 50-ak na svijetu, a jedan je primjerak izložen u njujorškom Metropolitanu.
Na pitanje koliko su novca dosad uložili u zbirku, obje generacije obitelji istovremeno su se od srca nasmijale.
- Takvo što ne smijem reći, pogotovo ne javno da mi supruga to ne bi kojim slučajem vidjela.
Gašparovići, i otac i sin, završili su Muzičku akademiju, a Ljubomir na njoj već niz godina i predaje. Svoju zbirku čuvaju u prostoru veličine 250 četvornih metara u zagrebačkoj Dubravi, koji im je dodijelio Grad. Prostor je apsolutno neadekvatan za glasovire - zbog toga što se radi o instrumentima koji su neobičan povijesni testament i prava je šteta da stoje uskladišteni daleko od očiju javnosti, ali i zbog toga što bi klaviri trebali stajati u strogo kontroliranim uvjetima, kakve je teško postići u lokalu u kojem je nekada bila smještena trgovina ili skladište nečega daleko manje zahtjevnoga nego što su to stoljećima stari klaviri.
- Prilično je kontradiktorno da je u centru grada, na Trgu bana Jelačića, na više od 600 metara kvadratnih - 430 metara kvadratnih smješten Muzej gljiva, a naša zbirka stoji toliko daleko od očiju javnosti - kaže Danijel Gašparović.
Tužna sudbina
Kako je rekao njegov otac kada smo razgovarali o već spomenutom Stančićevu klaviru, “njegova, ali i sudbina ostalih klavira još je uvijek poprilično nesretna, ali je potpuno primjerena atmosferi u kulturi koja vlada u Hrvatskoj”. Problem je upravo u tome što nikako da se pronađe prikladan prostor za kolekciju.
- Zbog toga što stoje u neadekvatnom prostoru, samo ovo ljeto su nam teško stradala dva klavira - jedan iz 1840., a drugi iz 1848. godine. Klimatski uvjeti trebali bi biti vrlo kontrolirani, a vlagu je jako teško dizati, pogotovo preko ljeta, po velikim vrućinama. Tomašek se tako posušio, drvo mu je puklo, otišao je. Drugi, marke Bösendorfer, nije imao ništa ljepšu sudbinu. Kuća u kojoj su klaviri prilično je stara, pa je tako iz krova procurila voda i ovaj se potopio. Sreća u nesreći je da imamo tri takva klavira, ali je u svjetskim razmjerima to i dalje vrlo rijedak instrument - prisjeća se Ljubomir.
Prije tri godine on i sin Danijel bili su pokrenuli konkretnu inicijativu koja je umalo bila konačno rješenje za njihovu kolekciju. Htjeli su zbirku donirati Gradu Zagrebu i smjestiti je u Palaču Grlečić-Jelačić na Markovu trgu.
- Zapravo je, kada je riječ o tome projektu, bilo došlo do finalizacije. Mi smo ponudili darovni ugovor, a broj klavira je ovisio o gabaritima kuće. Međutim, svi s kojima smo bili u pregovorima nenadano su nas počeli izbjegavati, nitko se nije javljao na naše pozive na sastanke, a na kraju sam slučajno u Narodnim novinama pročitao da je naša darovna ponuda odbijena. Službeni odgovor nikada nismo dobili - prepričava Danijel Gašparović.
Kako kaže, projekt su prilagodili prema postojećoj zgradi. Ideja je bila da se na gornjem katu napravi multidisciplinarni prostor koji bi služio kao koncertna dvorana i konferencijska sala, a da dolje budu raspoređeni klaviri i napravljen mali salon za pedesetak ljudi. Gašparovići su u posjedu i klavira koji je pripadao poznatom slikaru Vladimiru Beciću, pa su planirali u jednu prostoriju palače staviti njegov instrument, štafelaje i slike. Svoju sobu trebao je imati i nedavno preminuli slikar Željko Senečić.
- Htjeli smo da kuća zaživi jer se radi o izrazito zanimljivom mjestu koje nema namjenu. Bilo bi besmisleno da želimo napraviti muzej klavira. To bi bilo kao da idemo negdje slušati slike, klavir nema smisao ako ga se ne svira - kaže njegov otac te dodaje da su klavire htjeli donirati još i prije rođenja ideje o prenamjeni kuće Grčić-Jelačić.
Neprocjenjiva vrijednost
- Hrvatima je jako sumnjivo kad im se nešto želi pokloniti. Najsumnjiviji Hrvat je Mimara, koji je poklonio to što je poklonio, pa se i danas priča o tome da je sve ukradeno, da ništa ne vrijedi, da je riječ o prevari i falsifikatima. Tako sam i ja jednom čuo da naši klaviri uopće niti ne postoje. Kod nas se svi vode logikom - ako je nešto vrijedno, zašto biste to htjeli nekome pokloniti - ističe Gašparović.
Osim što su planirali uređenje prostora, Gašparovići su svoju donaciju uvjetovali i programski - htjeli su da se na mjestu na kojem je zbirka izložena ograniziraju i glazbene radionice, intimni koncerti i edukativni programi. Kako kažu, nisu htjeli riskirati da poklone klavire, a da ih se onda strpa u neki ured ili skladište i tek nekoliko puta izloži.
Njihov plan o prenamjeni bio bi genijalniji tim više što je palača Grlečić-Jelačić u derutnom stanju.
- Na glavnom povijesnom trgu Hrvatske stoji ruševina koja samo što se ne raspadne i koja nema namjenu. Jedne je zime krov bio propustio, dio se urušio. Tamo se držala i ploča koja je bila na Tomislavovu trgu na kipu kralja Tomislava, s njegove krunidbe. Stajala je doslovno u blatu. Toliko o tome kakav odnos imamo prema sebi. Palača se mirno može u sljedećih nekoliko dana srušiti. Ne smijemo dozvoliti da za nas postoji samo sada, da ne mislimo o jučer i o sutra - kaže Danijel Gašparović.
Tijekom pregovora Grad je također imao preduvjete. Htjeli su mišljenje struke, pa su angažirali stručnjake za procjenu.
- Rekli su nam da se radi o neprocjenjivoj vrijednosti, nemjerljivom kulturnom dobru koje je i za grad Zagreb i za Hrvatsku iznimno važno. Htjeli su ih klasificirati kao nacionalno dobro s karakteristikama međunarodnih dobara - prisjećaju se Gašparovići.
Kako kaže otac Ljubomir, njihovi klaviri itekako su svjedoci svojega vremena.
- Primjerci koji su naš primarni fokus pokazuju da je Hrvatska imala bogatiji glazbeni život u 19. stoljeću nego što se to smatra. Neki su iz Slavonije, neki iz Zagreba, neki s dubrovačkog područja. Tu se događalo nešto zbog čega bi nekome to trebalo biti zanimljivo. Mi znamo našu povijest, znamo tko je kompozitor, što je napisao, ali jako malo toga znamo o kontekstu i okolnostima. Ne znamo na kojem je klaviru svirao Liszt kad je bio u Hrvatskoj. Postoji samo jedna slika s kraja stoljeća, ona Julijane Drašković kod nekog klavira, ali općenito ima jako malo prikaza salonskih događanja i toga u kakvim se ambijentima muzika izvodila u 19. stoljeću - objašnjava stariji glazbeni znalac obitelji Gašparović, koji kaže da, ako se ne uspije pronaći adekvatno rješenje, planiraju ostaviti desetak primjeraka, a ostatak zbirke rasprodati. Referira se i na situaciju u inozemstvu, u nadi da će se i u Hrvatskoj prema kulturnim dobrima država jednom odnositi s poštovanjem.
- Znam za slučaj jednoga Nijemca koji je odlučio gradu Hamburgu pokloniti 170 instrumenata. Prvo što su vlasti učinile je da su uložili 16 milijuna eura u restauraciju. Nadam se da će takvo što jednom biti zamislivo i kod nas - dodao je.