Postoji jedan bend u Detroitu. Zvuči poput Led Zeppelina na prvom albumu, ima krasnog malog pjevača. Mlad je i mrzim ga, a pitam se i od koga je posudio taj glas”. Tako je proljetos o grupi Greta Van Fleet i njezinom pjevaču Joshu Kiszki zborio Robert Plant. Ono “mrzim ga” zapravo je pohvala Planta, a jasno je i da se nekadašnjem pjevaču Led Zeppelina dopada što Greta Van Fleet svoje dosadašnje djelovanje utemeljuje u nasljeđu njegovog nekadašnjeg benda.
Ne znam je li baš s Plantovom izjavom krenula medijska priča o Greti Van Fleet kao o bendu “koji će spasiti rock” ili čim je njihov prvi singl “Highway Tune” (ožujak 2017.) uhvatio zlatnu nakladu u Americi. EP “From The Fires” (studeni 2017.) također je dobacio do zlatne naklade, a nedavno objavljeni debi album “Anthem Of The Peaceful Army” do prvog mjesta liste najprodavanijih albuma u SAD-u, drugog u Kanadi, trećeg u Njemačkoj, šestog u Italiji i Švedskoj te dvanaestog u Velikoj Britaniji. Tako nešto se malo kojem novom rock bendu dogodilo u ovoj dekadi, a kako i to ukazuje na krizu (komercijalnog) rocka, onda nije čudno da se o Greti Van Fleet počelo govoriti kao o “spasiocima”.
Pogotovo ako toliko nalikuju na Led Zeppelin da ih i Plant hvali, ili ako se u zraku njuši uspjeh kakvog su svojedobno ostvarili Guns N’ Roses. Takvi postulati i sastavi danas rock glazbi prilično nedostaju u komparaciji sa 70-ima ili 80-ima, no kakav je u suštini sastav Greta Van Fleet?
Izgledaju kao da je 1973. godina
Neosporno, Josh Kiszka ima fantastičan glas kojeg koristi lakoćom kakva bi mnoge njegove kolege poslala na barem dvotjedno liječenje upale grla. I kad povremeno nepotrebno “zakriješti”, umjesto da malo stane na loptu, Josh je toliko dojmljiv, vješt i snažan rock pjevač da mu je i takve nepotrebne “izlete” lako oprostiti. Tog klinca, kad zapjeva, doista je teško ne voljeti ili, kako veli Plant, “mrziti”. Kao i njegovu braću, Jakea Kiszku (gitara) i Sama Kiszku (bas) te bubnjara Dannyja Wagnera jer su se već na EP-u “From The Fires” doimali poput klinaca koji u malom prstu imaju hard, blues i folk rock. To znanje rabe vrlo ekonomično, odnosno s osjećajem za mjeru, a što kod premnogih hard rock i heavy metal sastava nije (bio) slučaj.
Njihovoj stilistici ne može se puno toga prigovoriti, čak ni kad na pozornici izgledaju kao da su na nju dospjeli ravno iz 1973. godine. Ima nešto i u tajmingu njihova pojavljivanja, pa ako je nešto slično u 80-ima znalo nervirati, jer je tada u rocku bilo puno zanimljivijih novih stvari, danas to više nije nužno tako. Naprotiv, već godinama iritira što se mnogi na pozornici srame prezentirati kao klasični rock bend, a kamoli iskazati želju za komercijalnim uspjehom. Ne i Greta Van Fleet, koji se ne libe izgledati poput ortodoksnih rokera, prašiti hard rock s naznakama hipijevske “ideologije” i pokušati zavladati top listama i koncertnim pozornicama, a za što će glavni test imati narednog ljeta, kad krenu open air festivali.
Zvuče poput reciklaže
No, ima nešto i van stila i izgleda, a zove se sadržaj i originalnost. Već godinama nema rezona favorizirati “eksperimente”, nastale samo zbog ionako upitne razlikovnosti, jer je često posrijedi tek izmišljanje tople vode. Zauzvrat, podjednako je problematično kad se netko u autorskom radu maniristički poziva na samo jedno vrelo inspiracije. U potonjem počelu leži glavna mana “Anthem Of The Peaceful Army”, ali za nadati se ne i trajni problem Grete Van Fleet. Naime, jedno je što su Led Zeppelin kao mladi bijeli engleski rokeri činili s američkim bluesom ili Stonesi malo prije njih. Ili puno kasnije, hajmo malo do Detroita, Jack White za vrijeme i poslije The White Stripesa. Nešto drugo je kad se Greta Van Fleet sadržajno, a to nije vrijedilo čak ni za Guns N’ Roses, ne žele ni za dlaku odmaknuti od svojih uzora, odnosno Led Zeppelina. OK, nekom klincu iz generacije Z (koji se baš i nije naslušao Plantovog matičnog benda) Greta Van Fleet (sagledano u kontekstu današnje pop i rock glazbe) može zvučati drugačije pa i novo.
Onima koji poznaju Zeppeline, ovi detroitski klinci zvučat će poput reciklaže. Jedan od čitatelja Metacritica piše da “ako ovo treba spasiti rock, onda rock zaslužuje umrijeti u najgorim mukama”, a drugi da je posrijedi “tribute bend, ali s ‘originalnim’ pjesmama”. S tom se konstatacijom nije teško složiti čak i ako Greta Van Fleet nije tribute bend, jer ipak je u vlastitim skladbama preblizu svojim uzorima. Čak više na ovojesenskom albumu “Anthem Of The Peaceful Army” nego na prošlogodišnjem EP-u “From The Fires”. Većina “službenih” kritika zamjera nešto slično pa je spomenuti debi album relativno slabo ocijenjen na nizu portala i magazina poput Pitchforka i PopMattersa kojima klasični rock nimalo nije po ukusu, uz nešto prosječnih ocjena u NME-u, NY Timesu, Moju ili Rolling Stoneu i pohvale u Classic Rocku i teškometalnom Kerrangu. Sukladno tom “svrstavanju” jedan stariji slušatelj smatra da je posrijedi “ljubavno pismo classic-rocku 70-ih i 80-ih”, drugi da su “ljudi poželjeli povratak rock glazbe, a Greta Van Fleet im to pruža”.
Budući da rocku danas nasušno nedostaje tržišni aspekt i imidž, kakvog je imao od sredine 60-ih do početka milenija, uspjeh Grete Van Fleet, sa svim dobrim i lošim stranama albuma “Anthem Of The Peaceful Army”, raduje. Taj uspjeh ukazuje da rock - u kojeg se premalo ulagalo nakon posljednjeg vala kojeg su činili The Strokes, The White Stripes, QOTSA, Coldplay, Kings Of Leon, Arcade Fire, Arctic Monkeys i drugi popularniji izvođači etablirani od 2000. do 2007. godine - može opet biti komercijalan. Tome su doprinijeli i “milenijalci” kojima je fora vidjeti skroz retro bend, oboružan tipičnom ikonografijom i kostimografijom klasičnog rocka. Naravno, “rock glazba je evoluirala od 50-ih naovamo”, ispravno smatra jedan od komentatora s Metacritica kojem je Greta Van Fleet tek “karbonska kopija” Led Zeppelina, ali ako ta sličnost smeta pri uživanju u glazbi tog sastava, ujedno je i jak mamac za široku publiku, dok je pitanje “spasitelja rocka” nešto posve drugo.
Primjerice, Gunsi su definitivno rock činili popularnim, jakim i komercijalnim, također se naslanjajući na Zeppeline i Aerosmith, a u tom kontekstu uspon Grete Van Fleet tek danas nije štetan. Ipak, rock su od okoštavanja i propasti spašavali buntovnici i drugačiji. Kako nema jednih bez drugih, potraga za novom Nirvanom ili Sex Pistolsima se nastavlja, ali zgodno je i ovo s Gretom Van Fleet kao “Led Zeppelinom generacije Z”. Em je jedan novi rock bend kao od šale došao do vrhova top lista, em se oko njega i mlađa i starija publika loži i gloži.