U studiju smo kod producenta i DJ-a Ilije Rudmana. Specifično je to mjesto, jedinstveno ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu. Istovremeno funkcionalni studio, ali i muzej analogne opreme kakva se koristila sredinom 80-ih u New Yorku. Tu je 30-ak sintisajzera, desetak ritam mašina, pet samplera. Miks pult, “Rolls Royce takve opreme”, identičan onome na kojem je 1981. snimljen “Thriller” Michaela Jacksona, težak sedam stotina kilograma. Radi se o opremi koja je danas, kako kaže Rudman, “neprocjenjiva i nenabavljiva”.
Na takvim su instrumentima stvarali, među ostalima, Depeche Mode, Tina Turner, Prince, Quincy Jones. - U ropotarnici povijesti sigurno ima barem desetak albuma koji su značajno obilježili glazbu, a koji ne bi zvučali isto, ne bi imali trademark zbog kojeg su posebni, da nisu napravljeni tim sintisajzerima. Ti su instrumenti art za sebe – kaže Rudman.
Skupljao ih je godinama, inzistirajući na analognom zvuku čak i u doba masovne digitalizacije, kada su brojni od ovih instrumenata prodavani u bescjenje. Rudmanov odnos prema samim instrumentima dobro opisuje i njegov odnos prema produkciji, DJ-ingu i izdavaštvu, prema glazbi općenito. On i Antonio Žuža, također DJ, njegov sumišljenik i glazbeni partner, vlasnici su Imogen Recordingsa, izdavačke kuće koja uskoro obilježava pet godina postojanja, tijekom kojih je izašlo 13 vinilnih izdanja.
Tim povodom u zagrebački Super Super 8. i 9. studenog dovode dvije house legende, DJ Gartha i Kai Alcéa, a i sami predstavljaju novi zajednički projekt Imogen Soundsystem. Principi po kojima djeluje Imogen, bilo da se radi o njihovim eventima ili izdanjima, čvrsto su postavljeni. Ništa nije slučajno, suradnje su pomno odabrane, njeguje se kvaliteta nad kvantitetom, poštuju se “old school” vrijednosti – puni analogni zvuk i beskompromisno ustrajanje na vlastitom zvučnom profilu.
- Sve je počelo s izdanjem The Brand New Heaviesa prije pet godina. Ilija je bio jedan od rijetkih DJ-a kojem je ta kultna grupa dala pravo da radi remixe njihovih pjesama, pa je tražio gdje će ih izdati. Zaključili smo da ćemo jednostavno otvoriti svoj label te da je upravo to izdanje odlično za start – priča nam Antonio Žuža
Rudman dodaje da se taj početak izdavačke priče poklopio s time da je on bio u potpunosti opremio svoj studio, kojeg je slagao godinama, pa im je produkcijska i studijska struktura postala dovoljno velika da svoje materijale ne moraju rasipati po drugim labelima po svijetu, nego ih mogu plasirati sami. - The Brand New Heaviesi su bili garancija da ćemo dospjeti pod povećalo. Oni su formirali slijed izvođača na našem labelu. Ne možeš izdati njih pa nakon toga izbaciti ploču koja je upitna – kaže Rudman, koji je s članovima benda prijatelj već 15-ak godina. Upoznali su se u periodu kada je on bio čest gost u Londonu.
Njegova je glazba tamo jedno vrijeme bila iznimno popularna, pa je barem dva puta mjesečno odlazio puštati ploče u britansku metropolu. - Ne u smislu masovne popularnosti, kao što je danas slučaj s, recimo, Peggy Gou. Nego popularna među “headsima”, ljudima koji se i sami bave glazbom – objašnjava Rudman, dodajući da suradnju s bendom nastavlja i ovih dana – radio im je dva remixa koji će iduće godine izaći na Imogenu i za najnoviji album “Back to Funk”, objavljen u rujnu, a 26. listopada im nakon koncerta u Tvornici kulture radi i aftershow. - Ti će remixi biti 15. izdanje Imogena. Zanimljivo je to što se nakon pet godina poklopilo da se vraćamo bendu koji je bio i na našem prvom izdanju. Krugovi se stalno zatvaraju, i, što je nama jako bitno, ne pucaju.
Važno je imati pune krugove, a ne uvijek biti ptica selica koja se stalno traži – kaže Žuža. Rudman se nadovezuje objašnjavajući da će nadolazeća ploča biti 7-inčna, kolekcionarski primjerak. - To je album koji ima težinu. Na njemu su gosti, recimo, Marc Ronson i Angie Stone. Heaviesi su bend koji funkcionira 30 godina. Toliko dugo je teško održati i firmu i brak i kućanstvo, a oni u originalnoj formi benda rade dugoročnu priču. U čemeru koji je aktualan na glazbenoj sceni danas jako pate talenti, a The Brand New Heaviesi su protuteža tome. Iako ih imaju već 15 ili 20, njihovi albumi nisu generički produkti – kaže.
Osim nadolazećih, nijedno njihovo prošlo izdanje također nije bilo slučajno. Nabrajaju: velika im je čast bila licencirati i izdati dva instrumentalna broja Ilana Kabilja, njegove dvije pjesme iz 90-ih koje su prošle nezamijećeno. Na Imogenu se našlo i izdanje na kojim je house velikan Robert Owens. Imali su i Darshana Jesranija iz Metro Areae, glazbene skupine koja je utemeljitelj zvuka koji njeguju. Njegove su pjesme čekali godinu dana. - Osobno, meni je njihov album iz 2001. godine bio “krivac” što sam se uopće odlučio baviti elektronikom jer sam do tada bio u gitara zvuku i elektronika mi je bila bezdušna glazba za koju nisam imao interesa.
Zbog njih sam okrenuo glavu i pitao “Što je ovo?”. Imati nekoga takvog na vlastitom labelu 15 godina od toga trenutka je velika stvar – kaže Rudman. U isti “paket” stavljaju i Charlesa Webstera, kojeg su dva puta izdavali, a tri puta doveli u Zagreb. Tu je i Don Carlos, čija je “Alina” bila njihovo 12. izdanje. Ta je ploča trebala izaći na labelu Irma, oni su ju htjeli, ali su se Žuža i Rudman sprijateljili s Carlosom, koji je naglasio da ih jako cijeni i obožava njihov pristup glazbi, pa je sam odlučio svoj rad ipak ustupiti njima.
Radi se o glazbeniku koji je kultni status izgradio još '89. godine pjesmom “Alone”, a koji je danas vrlo probrano aktivan na sceni. Izdao je tek dvije ploče u zadnjih pet godina, a od toga je jednu dao Imogenu. - To su sve ljudi koji imaju 50 godina, davno etablirani glazbenici. Imogen je koncentracija tih svih ljudi koji su davno postavili temelje glazbi koju cijenimo, a danas možda i ne kotiraju toliko dobro po megalomanskim festivalima i arenama. To je poanta svega. Njih želimo držati na mjestu na koje pripadaju. Ostaviti ih aktualnima i cijenjenima. Da se razumijemo, ovdje ne razgovaramo o dinosaurima.
Ta je glazba itekako aktualna i zapali bilo koji moderni podij. Oni nisu zakukuljeni, čak dapače. To su ljudi visokoga kalibra – objašnjavaju ovi glazbenici, pa dodaju: njihov je Imogen boutique label, outlet za glazbu koju vole i cijene. Takav, audiofilski pristup, njeguju i kada je riječ o samom fizičkom izdanju, vinilu. - Naše ploče teže 180 grama sa full kolorima. Cijeli je paket bitan. Danas je moderno u hipsterskom omotu izdati ploču koja je u bijelome pakiranju i na nju staviti neki pečat.
No, ono što mene drži je neki povratak u djetinjstvo, kada držiš ploču u ruci i imaš što i gledati i slušati. Imaš potpuno iskustvo – kaže Rudman. Za sada, sva su njihova izdanja izlazila isključivo u formatu ploča. Može ih se naručiti preko interneta ili pronaći u specijaliziranim trgovinama diljem Europe, pa i svijeta. Digitalne verzije planiraju tek u idućoj godini, i to centralizirano, kupit će ih se moći isključivo na Bandcampu.
Njihova skoncentriranost na vlastiti label ne znači da rade isključivo preko njega. Čak dapače, Rudman svoje studijske albume voli izdavati na starijim etabliranim kućama. Prvi je izašao na Bearfunku, drugi na Is It Balearic, koji su oba labela iz Londona, a tek treći album Paradigma je objavljen na Imogenu. Četvrti će isto izaći na Bearfunku. Upravo se na takvim primjerima suradnji u glazbenoj industriji vidi da je svijet doista postao globalno selo. - Puno je zahtjevnije održavati label koji je bitan na svjetskoj razini iz Hrvatske no što bi bilo iz, recimo, Londona ili Berlina. A, s druge strane, i jednostavnije je jer si tu možda i jedini koji radi takvo nešto. Danas takve granice nisu tolijko velika prepreka. Evo, slikovito je pogledati kompaniju koja nam tiska ploče.
Radimo s njemačkom firmom, koja proizvodi te ploče u Francuskoj, mi smo iz Hrvatske, a distribucija nam je u Londonu – kaže Žuža. Rudman se s njim slaže, misli da su zbog svoje geografske pozicije možda čak i u prednosti. - Oko 2005. godine se bio dogodio moment gdje je masa mojih kolega koji su bili u nekom sličnom nivou razvoja kao ja, a koji žive po europskim metropolama, imala manje posla od mene. Ja sam svima bio egzotičan. Dolazio sam iz Zagreba, iz Hrvatske za koju nikada nisu ni čuli – priča, pa zaključuje: - Da nas dvojica radimo to što smo odlučili, ja sa svojim znanjem i iskustvom, a Toni sa energijom, postigli bi istu stvar sve i da živimo u Uzbekistanu. Danas su te granice kompletno izbrisane.