Tradiciju Zagrebačke filharmonije koja se svake godine u veljači koncertom prisjeća svoga dugogodišnjeg šefa-dirigenta Lovre pl. Matačića ovaj je put u Lisinskom ukrasila i dodjela nagrade Hrvatskog društva glazbenih umjetnika koje priznanje s imenom našeg najslavnijeg dirigenta dodjeljuje za životno djelo. Dobio ga je dirigent i pedagog Vladimir Kranjčević koji se prisjetio dugogodišnje suradnje s Matačićem i zborom “Ivan Goran Kovačić”, omiljenim sudionicima brojnih zajedničkih projekata.
Neizbrisiv trag
U bližoj, ali i daljnjoj budućnosti teško će bilo tko zauzeti Matačićevo mjesto u memoriji zagrebačke publike i naših filharmoničara jer se glazbenici njegove karizme rađaju jednom u sto godina, ostavljajući neizbrisiv trag onima koji ga se još sjećaju, dok drugima preostaju snimke i usmena predaja o jedinom hrvatskom dirigentu koji je bio i ostao velika svjetska zvijezda.
Krstario je svijetom od rane mladosti i Bečkih dječaka do Bayreutha, ravnao je najvećim orkestrima, pjevali su mu znameniti umjetnici, povremeno je skladao i režirao opere, no uvijek se vraćao svom zagrebačkom orkestru i publici, određujući iskustvom i znanjem glazbeni ukus mnogih generacija. U inozemstvu su ga zvali “grand seigneur aus Balkan”, kod kuće je bilo dovoljno reći Matačić. Avanturističkoga duha u osobnom životu, u glazbi je bio nedodirljiv, erudit, poznavatelj književnosti, likovnosti, arhitekture, zaljubljenik u glazbu od kojega se mogao naučiti čitav svemir sveukupnoga umjetničkog izričaja.
Inovativni dirigent
Ni počasti nisu izostale u njegovo vrijeme možda najvećem interpretu Brucknerove glazbe u svijetu, nositelju zlatne medalje i prstena ovog austrijskog majstora, pa se možda i zbog toga na ovom in memoriam koncertu našem velikom bruknerijancu ostvarila suradnja Zagrebačke filharmonije s dirigentom Dennisom Russellom Daviesom koji, među ostalim, upravo u Brucknerovu Linzu djeluje kao šef-dirigent Bruckner orkestra i ravnatelj Opere. Russell Davies veliko je, ali i neobično ime današnjega glazbenog svijeta, osobito cijenjen kao inovativni dirigent koji, osim klasike, intenzivno izvodi i propagira glazbu našeg vremena od Henzea i Berija do Johna Cagea. Za ovu prigodu odabrao je Philipa Glassa, autora poznatog i izvan koncertnih dvorana, u svijetu filma, suradnika Woodyja Allena, Martina Scorsesea, ali i pjesnika Allena Ginsberga i Davida Bowieja. U simfonijskoj suvremenoj glazbi Russell Davies u suradnji s Glassom sudjeluje već četvrt stoljeća, a u Zagrebu je predstavio majstorovu 11. simfoniju, praizvedenu lani u njujorškome Carnegie Hallu. I s njom zadao dosta posla našim filharmoničarima jer ma koliko Glassova glazba djelovala jednostavno na tragu minimalizma, koji pojam sam autor ne priznaje nazivajući svoj stil “glazbom repetitivnih struktura”, toliko je ona prepuna izvodilačkih zamki koje upravo tu jednostavnost čine bremenitom brojnim zadanostima. Poput kružnog manevriranja gudačima koji tvore temelj zvuka na koji se nadovezuje sjaj puhačkih sekcija, a osobito brojan udaraljkaški korpus koji je zajedno s drugim skupinama ostvario impresivnu fresku prepoznatljiva Glassova stila.
Nadahnuće Goetheom
Majstorstvo elegantne manualne tehnike i smirena izričaja Russell Daviesa pokazalo je moć vještog dirigenta u osobito osjetljivoj skladbi Sinfonia concertante Hob.l:1O5 Josepha Haydna koju je stari klasik namijenio nekolicini solista i orkestru. I tu su se iskazali naši glazbenici violinist Martin Draušnik, violončelist Jasen Chelfi, oboistica Branka Bošnjak i fagotist Žarko Perišić, ostvarivši prvorazredno zajedništvo komornog muziciranja i dosluh s orkestrom i dirigentom. A cijeli je program počeo jednom gotovo nepoznatom skladbom Felixa Mendelssohna-Bartholdyja, uvertirom “Tišina na moru i sretna vožnja”, nadahnutom dvjema Goetheovim pjesmama. Gotovo simbolično, a možda i namjerice sjećanje na Lovru pl. Matačića dočekao je jedan od pjesnika koje je najviše volio, ali i ugođaj mora kojem se za života u predasima uvijek rado vraćao.