U četvrtak 29. svibnja u 88. godini života umro je Miljenko Prohaska, jedan od najvećih hrvatskih glazbenika, skladatelja, aranžera i dirigenata. Pročitavši ovu vijest na teletekstu, učas sam se prisjetio nekih slika iz djetinjstva, vezanih za rad velikog gospodina Prohaske i crno-bijelu sliku s prvog televizora. Eto, kao klinac sam shvatio što bi trebao biti posao dirigenta, gledajući najčešće gospodina Prohasku na televiziji kako dirigira orkestrima zabavne i jazz glazbe u kojima je ostavio podjednako dubok trag. Visok, elegantan, uvijek u besprijekornom smokingu, odisao je koncentracijom, mirnoćom, kontrolom, pozudanošću i znanjem. Valjda sam čak i kao klinac shvatio kako ništa oni dečki u orkestru neće odsvirati krivo jer na njih pazi gospodin Prohaska. Kao klinac sam gledao i puno vesterna i krimića. Činilo mi se da bi gospodin Prohaska, da je odlučio biti filmski glumac u Hollywoodu, postao žestoka konkurencija Garyju Cooperu i Caryju Grantu.
Big Band HRT-a
Takvom je elegancijom odisao dok je dirigirao Plesnim orkestrom Radio Zagreba, kasnije Big Band HRT-a, koji je vodio od 1957. do 1989. godine i zbog kojeg se u neku ruku i vratio u Zagreb iako su mu vrata svjetske jazz scene doslovce bila širom otvorena zahvaljujući tome što je kao kontrabasist i autor zajedno s Boškom Petrovićem, Silvijem Glojnarićem i Davorom Kajfešom tvorio najznačajniju postavu eminentnog i svjetski relevantnog Zagrebačkog jazz kvarteta.
U sklopu spomenutog kvarteta napisao je skladbu “Intima”, prekrasnu, nježnu, filmičnu i iznimno elegantnu jazz temu, jedinu hrvatsku jazz skladbu uvrštenu među svjetske jazz standarde koju su rado svirali i snimali mnogi slavni svjetski jazz glazbenici. Zapravo, Prohaska je bio i ostao jedini hrvatski autor glazbe za jazz orkestar čije su pojedine skladbe i aranžmani postali dio standardnog svjetskog repertoara svog vremena.
Rad na filmu
U njegovu velikom opusu uz “Intimu” ističu se Koncert br. 2 i Concertino za jazz kvartet i gudače te “Dilemma” koje su svjetsku premijeru imale u New Yorku 1966. godine. Zajedno s Boškom Petrovićem uveo je folklorne teme u jazz skladbe. Dijelio je pozornicu i studija s velikanima jazza kao što su John Lewis, Michel Legrand, Clark Terry, Don Ellis i brojni drugi, a na svjetske top-liste (Down Beat, Jazz Forum) i na brojnim gostovanjima bio je ne samo sa Zagrebačkim jazz kvartetom i kvitnetom nego i s Plesnim orkestrom Radio Zagreba. Svirao je kontrabas i u Komornom orkestru Radio Zagreba, a velik uspjeh postigao je 1967. kad je na 10. Jazz festivalu u kalifornijskome Montereyu dirigirao vlastite skladbe ispred orkestra Dona Ellisa. Šezdesetih godina uvršten je u Encikopediju jazza, a na Glasu Amerike bile su mu posvećene čak dvije emisije.
Dirigirao je i međunarodnim orkestrima, a kao skladatelj okušao se u jazzu, zabavnoj glazbi, rock-operama i filmskoj glazbi. Primjerice, koautor je s Krajačem i Metikošom prve hrvatske rock-opere “Gubec-beg” iz 1975. godine, a ubrzo je orkestrirao i rock operu “Grička vještica”.
Dignitet i kvaliteta
Napisao je i glazbu za 20-ak filmova od kojih se najviše ističu “Ponedjeljak ili utorak” Vatroslava Mimice iz 1966. i “Gravitacija” Branka Ivande iz 1968. Skladao je i za animirane i dokumentarne filmove te za televiziju. Miljenko Prohaska rodio se 1925. u Zagrebu gdje je proveo cijeli svoj život. Diplomirao je na Teorijsko-nastavničkom odjelu Muzičke akademije. Iznimno stručan, potkovan znanjem iz raznorodnih područja, hrvatskoj jazz glazbi podario je eleganciju i društvenu prihvatljivost, a zabavnoj dignitet i kvalitetu koju su, nažalost, mnogi iz nepoštovanja spram njoj i gospodi poput Prohaske proćerdali i to često za ne baš veliki novac.