Isplatilo se po hladnoći uputiti u petak 22. veljače u Lisinski na redovni koncert Zagrebačkih filharmoničara. Odlično izabran program, vrstan, a nama nepoznat dirigent Pier Carlo Orizio i jedna plavokosa bosonoga vila koja svira trubu možda u ovome trenutku i najbolje na svijetu!
Jer takve su reference mlade Norvežanke Tine Thing Helseth, majstorice trube koja privlači diljem svijeta virtuozitetom svirke, ali i svojom pastelnom sitnom pojavom koja na podij stiže lepršavim korakom - bosa!
Nismo uspjeli doznati zbog čega na nastupu ne nosi obuću, ali smo zato odslušali savršene majstorije trubačice koja je osim toga i pedagoginja, radijska i televizijska urednica u Oslu, voditeljica vlastitog popularnog ženskog puhačkog ansambla i prva norveška klasična glazbenica nominirana za nagradu Grammy.
Tine Thing Helseth vježba trubu u hotelskoj sobi u Zagrebu:
Za zagrebačko gostovanje odabrala je tehnički vrlo zahtjevan Koncert za trubu i orkestar u Es-duru staroga majstora Johanna Nepomuka Hummela i tri pjesme Edwarda Griega aranžirane za trubu te među bisevima i bravuroznu cirkusku glazbu iz “Prodane nevjeste” Bedriha Smetane. Teško je reći što je bilo bolje, od obilja teških ukrasnih pasaža staroga klasika do nježnosti Griegovih pastoralnih melodija ili furioznog nadmetanja s orkestrom u brioznoj i duhovitoj Smetaninoj poskočici.
Tine Thing Helseth svira muzikalno, srčano i do krajnjih granica tehnički perfektno instrument koji se od davnina smatrao muškim glazbalom pridružujući se posljednjih desetljeća sve većoj obitelji žena koje limena puhačka glazbala svladavaju do savršenstva. Dobila je i veliko odobravanje orkestra, što je poseban kompliment solistu, kao što je i ona bila očito zadovoljna suradnjom izvrsnih Zagrebačkih filharmoničara.
Talijanskog dirigenta Pier Carla Orizija rado bismo opet pozdravili za pultom našega orkestra kojemu je dao šansu da se iskaže u različitim stilskim interpretacijama. “Danse macabre” C. Saint-Saensa uveo je u program s lijepo zvučećim solima koncertnoga majstora Martina Draušnika, potom je manji sastav delikatno pratio solisticu u Nepomukovu koncertu te postigao maksimum discipline u brzini Smetanine glazbe, da bi u drugome dijelu dirigent i ansambl podijelili svečanost impresionističkoga zapisa u “Rimskim fontanama” Ottorina Respighija, a završili suitom iz filma “Rat i mir” Nina Rote.
Zanimljiv i profinjeno složen program dobio je ekvivalent u svim orkestralnim skupinama, finom zvuku guslača, izvrsnim puhačima na čelu s rogovima i trubama te angažiranim udaraljkaškim korpusom. Sinergija otmjene geste dirigenta i perfektno pripremljenog orkestra, uz atrakciju norveške gošće, učinila je baš ovaj zimski koncert Zagrebačke filharmonije jednim od najboljih u dosadašnjoj sezoni.