Što se publike tiče, zagrebački koncerti klasične glazbe još uvijek ne konkuriraju jedni drugima kad se odvijaju u istom terminu.
To, naravno, nije baš zgodno onima koji bi rado prisustvovali svakom značajnijem događaju kakvi su se primjerice zbivali u petak, 26. travnja, kad su istodobno održani Gala donatorski koncert u Hrvatskome glazbenom zavodu i redoviti pretplatnički koncert Zagrebačke filharmonije u Lisinskom. No, oba su bila prepuna, što i jest najvažnije. Prvi je obavio važnu društvenu zadaću za daljnje djelovanje HGZ-a, a drugi, filharmonijski, privukao je magnetskim zovom Brahmsova “Njemačkog rekvijema” i nastupom omiljenih “Goranovaca”.
Iznenađenje je nastupilo već prije početka filharmonijskog koncerta, jer se umjesto najavljenog maestra Pavla Dešpalja na čelu dvjestotinjak glazbenika pojavio dirigent mlađe generacije, Luka Vukšić, dugogodišnji stalni dirigent akademskog zbora “Ivan Goran Kovačić” i zborovođa opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Potvrdila se stara poslovica “dok jednom ne smrkne, drugom ne svane”, jer je Vukšić doista veliku i kompleksnu zadaću Brahmsova štiva obavio na najbolji mogući način. Monumentalna skladba njemačkoga majstora uvelike se razlikuje od popularnijih misa za mrtve Mozarta i Verdija, jer suština Brahmsove glazbe nema njihove lako pamtljive ljepote i melodioznosti, štoviše, drukčija je u karakteru glazbe i izričaju teksta, kojima se skladatelj više obraća živima. Razlikuje se i po tome što se ne temelji na klasičnome liturgijskom tekstu, nego se oslanja na izbor iz prijevoda Biblije Martina Luthera i zbog toga nosi naziv “Njemački rekvijem”, a sam je Brahms zapisao kako bi najradije izostavio oznaku “njemački” i djelo jednostavno nazvao “čovječanskim”.
Kako bilo, Brahmsova glazba traži i stanoviti slušateljski napor, koji svladava njezinu moćnu snagu i težinu na putu prema svjetlu i utjehi, i nije slučajno da je upravo “Njemački rekvijem” bio odabran za središnju komemoraciju u New Yorku nakon tragedije 11. rujna 2001. godine.
Ne može se reći da se je Luka Vukšić samo dobro snašao uskočivši u izvedbu, s obzirom na dugogodišnje iskustvo u radu sa zborovima. Jer, iako Brahmsovo djelo uvelike “leži” na zborskoj interpretaciji, cjelina koju je ostvario s izvrsno disponiranim orkestrom Zagrebačke filharmonije bila je više nego dojmljiva. U kontemplaciji pojedinih ulomaka, kao i onih koji traže snagu skupnoga zvuka, imponirali su prije svega fino razrađena dinamika, opojni vrhunci i osobito pažljivo razrađeni završetci stavaka. Smirenom gestom vodio je ansamble u zajedništvo uz potporu svojih blistavo zvonkih “Goranovaca”, emotivan doprinos delikatnog soprana Martine Zadro te ponešto interpretacijski suzdržanog baritona Leona Košavića.