ZAGREB - Korisno je imati dobrog agenta, marketing, veze s dirigentima, režiserima i direktorima… Ali, to publiku ne zanima. Kada počne operna predstava, slušatelje treba očarati, zavesti i oduševiti glasom.
Tako je na svakom pozornici. Ali, jedna od pjevača zahtijeva gladijatorsku hrabrost, smionost i snagu: to je ona u Veronskoj areni, pred auditorijem od petnaest tisuća ljudi, bez pomoći mikrofona. Kakav je to osjećaj zna samo jedna hrvatska pjevačica: mlada, 26-godišnja sopranistica Lana Kos, koja je u utorak debitirala u Veroni u jednoj od najvećih, najzahtjevnijih i najtežih sopranskih rola: kao Violetta Valery u Verdijevoj “Traviati”.
U svim razgovorima prije nastupa Lana Kos mi je, imitirajući specifičan glas i bosanski naglasak velike, na žalost pokojne hrvatske primadone, citirala Ljiljanu Molnar Talajić: “Maco, treba napuniti tu Arenu!”. Glasom, naravno. Molnar Talajić, koju Talijani i danas pamte kao Lilianu, bila je prije Lane Kos jedina hrvatska pjevačica koja je glasom punila Arenu u Veroni kao Aida sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Nakon prve arije
Dan nakon za nju velike i važne predstave, kada sam Lanu Kos zamolio da mi se potpiše pod svoju sliku u katalogu ovogodišnjeg, 89. po redu veronskog opernog festivala, ona je dodala i razdraganu posvetu svojoj velikoj prethodnici, na čiju je podršku računala sa zvjezdanog veronskog neba: “Maco, napunili smo Arenu!!!” I nacrtala veliki smiješak.
I doista, naizgled sitna i krhka Varaždinka, u toj je vreloj noći napunila Arenu svojim glasom, a i pojavom i glumom. Publika, koja je najvećim dijelom izraze lica naše pjevačice mogla razaznati samo dalekozorom, osjetila je energiju s pozornice. Već nakon prve arije s tribina je odjeknuo prvi glasni uzvik “Brava!” i veliki aplauz, koji je, kako je predstava odmicala, postajao sve glasniji. Na početku predstave mene je obuzela lokalpatriotska trema, a nakon nje i ponos. Osobito kada se već iza ponoći velikim trgom ispred dvije tisuće godina stare rimske arene prolomio aplauz.
Odlični partneri
Prolazak solista uz nakrcane terase restorana u koje se, oko ponoći, premješta publika iz Arene, jedan je od lijepih veronskih običaja. Partneri Lane Kos bili su odlični: u prvom redu talijanski tenor Francesco Demuro kao Alfredo i poznati bugarski bariton Vladimir Stojanov kao Giorgio Germont.
Ali, to je bila njezina večer, Lana b je bila glavna zvijezda jedne od samo tri Verdijeve opere (druge dvije su Aida i Luisa Miller) kojom vladaju heroine i u kojoj sopranistica na poklon publici izlazi posljednja. Praćena grupicom novostečenih obožavatelja, Piazzom Bra je prolazila Lana Kos s buketom cvijeća i velikim zadovoljnim osmijehom, a ljudi su ustajali od svojih stolova i pratili je ovacijama i aplauzom. Bio je to ulazak i u opernu povijest Verone. Nije potrebno nabrajati sve Violette koje su prošle pozornicom i ulicama Verone. Dovoljno je reći da je među njima bila i Maria Callas, koja je bila još mlađa nego danas Lana Kos, kada je 1947. u veronskoj Areni debitirala kao Gioconda, ali je svoju prvu Traviatu tamo zapjevala ipak pet godina kasnije.
Osim sposobnog agenta, jedan od zaslužnih za ovaj angažman naše pjevačice u Veroni sasvim je sigurno i slavni talijanski redatelj Hugo de Ana koji je Lanu Kos upoznao u Mariboru gdje je ona pjevala u Traviati koju je on režirao.
U Veroni, u novoj, ovog ljeta premijerno izvedenoj produkciji Traviate s Ermonelom Jaho u glavnoj ulozi, de Ana je kao redatelj, scenograf i kostimograf pred pjevačice postavio osobito težak zadatak. Velikom pozornicom dominirali su divovski okviri slika među kojima se događa radnja opere, a jedinu nepjevačku egzibiciju namijenio je upravo Violetti i to u ključnom trenutku. Pjevajući na kraju prvog čina slavnu ariju “Sempre libera“,
Lana Kos se morala popeti na jedan od tih okvira i što je neprimjetnije moguće za njega se pričvrstiti specijalnom kukom. Jer, prema kraju arije, pjevačica se skupa s masivnim drvenim okvirom diže na nekoliko metara visine iznad pozornice, sve dalje od orkestra i dirigenta. Premda su joj to neki samo napola u šali predlagali, Lana Kos nije podmitila šefa tehnike da se pravi da je scenska mašinerija zakazala, nego se, u svakom pogledu, vinula u visine.
Kritičarka iz Barija
Do mene je u redu namijenjenom novinarima sjedila jedna talijanska gospođa koje je čitavo vrijeme prilično nametljivo, ne samo za sebe, nego i za ljude oko sebe, dirigirala, a dok bi trajao pljesak, gotovo svaku ariju, osobito sopransku, još bi jednom i sama otpjevala u pola glasa.
Čuo sam u tom pjevanju da žena ima u malom prstu ne samo sve note i tekstove libreta, već i verdijanske fraze. Pitala me je na početku drugog čina odakle sam, pa sam se pohvalio da sam iz iste zemlje kao i glavna protagonistica na pozornici. Nisam na taj račun želio iznuđivati komplimente našoj pjevačici pa gospođu nisam pitao za dojmove. Ali, na kraju još jedne potresne Violettine arije na kraju drugog čina, sama je odlučila sa mnom podijeliti oduševljenje: “Bravo, bravo per vostra amica!” Tada se i predstavila kao kritičarka iz Barija.
Nakon predstave čuo sam još mnogo komplimenata upućenih Lani Kos. Za njezinu buduću karijeru sigurno neće biti nevažno oduševljenje Stefana Schmerbecka koji je samo zbog nje došao u Veronu. Riječ je o menadžeru niza velikih pjevača, od kojih je dovoljno spomenuti Montserrat Caballe. Osim čitavog orkestra, s čijim sam članovima također razgovarao, vrlo je zadovoljan bio i dirigent, ugledni talijanski mastro Carlo Rizzi.
Varaždinska profesorica
Ali, Lana Kos na veronsku pozornicu nije pala s neba, premda je samo od tamo mogao stići njezin nesvakidašnji i izniman dar. Kao i mnoge druge naše velike pjevače, otkrila ju je varaždinska profesorica Darija Hreljanović. Lana Kos došla joj je sa 16 godina, bez ikakve prethodne glazbene naobrazbe, sa željom da joj pjevanje tek pomogne da postane - glumica. Već kojih tjedan kasnije njena se nova učenica sama pratila na klaviru pjevajući zahtjevne arije, a kod kuće je, kako mi je uz mnogo smijeha pričala u Veroni , glumila opernu divu. Nosila je pompozne kućne haljine, nad krevet si je montirala baldanih, pila čaj iz starog bakinog servisa i po čitave dane toliko pjevala da je obitelj i susjede trebalo zaštiti zvučnom izolacijom njene sobe.
Sa 17 godina došla je na preslušavanje tadašnjem direktoru zagrebačke Opere Vladimiru Kranjčeviću koji je, mimo svih pravila, napravio kolosalni potez: angažirao je za sljedeću premijeru, i to kao Kraljicu noći u “Čarobnoj fruli”.
Nastavak je i bajka, i drama. Studij na Muzičkoj akademiji nije dugo potrajao. Uostalom, već na prijemnom ispitu prvi je put čula glas Ljiljane Molnar Talajić i nadimak odmilja: “Maco, tebi treba odma dat diplomu i poslati te van”. Za diplomu je nitko nije pitao ni u Boljšoj teatru, gdje ju je sa 19 godina sam Rostropovič angažirao kao Natašu u “Ratu i miru” Sergeja Prokofjeva, a isto tako ni u Bavarskoj državnoj operi u Münchenu kamo je pred Zubina Mehtu u proljeće 2006. došla na audiciju u sedmom mjesecu trudnoće. Već sljedeće jeseni bila je odlučna i hrabra samohrana majka dvomjesečnog Adama i nova solistica slavne operne kuće.
Adama ovo ljeto čuva baka u Mariboru, gdje je Lana Kos od prošle sezone u stalnom angažmanu. Ovo će čitavo ljeto provesti u Veroni gdje je, osim za jedan nastup, angažirana i kao rezerva za sve predstave “Traviate” i “Romea i Julije”.
Neprocjenjivo iskustvo
- Ovo mi je najljepše ljeto u životu. Biti dio tog svijeta, upoznati sve te ljude, gledati sve te divne predstave, neprocjenjivo je iskustvo - priča mi izuzetna mlada žena i umjetnica. Nema sumnje, Inva Mula i Elena Mosuc dobile su ozbiljnu konkurenciju, a vrijeme Lane Kos u veronskoj Areni tek je počelo.