Nakon što smo uz veličanstvene hrvatske nogometaše svima pokazali da znamo biti bolji, trebali bismo nastojati tako živjeti svaki dan. Ne toliko radi drugih, koliko zbog nas jer nam nedostaje samopouzdanja, ustrajnosti i optimizma, a ako vam se čini da taj prelijepi san koji smo proživjeli na inače gorkoj javi nema dodirnih točaka s novim albumom jednog američkog džezera - i jeste i niste u pravu. Dakako, “Vanished Gardens” neposredno nema veze s hrvatskom nogometnom storijom koja je zadivila svijet, no veliki glazbenici svojim djelima, talentom i maštom, trudom i upornošću također čine sebe, publiku i svijet boljim.
Ta teza vrijedi i za saksofonista Charlesa Lloyda (r. 1938) i skupinu The Marvels koju čine Bill Frisell (gitara), Greg Leisz (pedal steel gitara), Reuben Rogers (bas) i Eric Harland (bubnjevi) na čijem drugom zajedničkom albumu, “Vanished Gardens”, gostuje velika kantautorica Lucinda Williams. Kako su na prethodnom albumu “I Long To See You” (2016.) gostovali Willie Nelson i Norah Jones, jasna je intencija Lloyda da jazzom zalazi u americanu i country.
Tada su predlošci za maštovite glazbene putešestvije bili tradicionalni folk napjevi poput “Shenandoah” i autorski klasici poput Dylanove “Masters Of War”. Sada su u fokusu Lucindine “Dust”, “Ventura”, “We’ve Come Too Far To Turn Around” i “Unsuffer Me”, Hendrixova “Angel”, Monkov “Monk’s Mood” i tri Lloydove skladbe. Od ranih 60-ih djeluje pod utjecajem Johna Coltranea i Colemana Hawkinsa, a tijekom tako duge i plodne karijere okušao se u niski albuma i kolaboracija koji počivaju na hibridima jazza i raznih drugih glazbenih stilova, unutar i izvan zapadnjačkog glazbenog kruga. Za Lloyda, a to vrijedi i za Frisella, takva iskakanja iz domicilnog žanra nisu ništa nova.
Dapače, biti istodobno u jazzu i izvan njega predstavlja njihov uobičajeni modus operandi, čime je “Vanished Gardens”, zahvaljujući i nježnom pedal steelu Leisza i bolnom Lucindinom glasu, album za jazz publiku, ali i za one kojima su više pri srcu americana i country, folk i blues.
Glazbeni stilovi na stranu, ovo je divno djelo za sve one koji uživaju u glazbi natopljenoj nepatvorenim emocijama i tankoćutnim melodijama kakve predvodi bojama i senzualnošću bogat i pastoralni Lloydov saksofon, povremeno i lirska flauta. Rukovodeći se načelom da je manje u glazbi više i da kroz sjetu i tugu, ako je izduramo, dolazimo do sreće i katarze, Lloyd i njegova ekipa su “Vanished Gardens” oživotvorili poput ovozemaljskog rajskog vrta. Čas opipljivog, a čas nestvarnog.
Nalik onome, bez trunke mržnje i zlobe, kakvim su se tijekom “nenormalnih” pet tjedana doimali ulice i trgovi hrvatskih gradova i sela, kad smo slavili i uspjehe “vatrenih” na prvenstvu i poraz u finalu od Trikolora. No sada je na svima nama da taj naš, potencijalno plodan vrt zvan Hrvatska njegujemo i u “normalno” doba. S ljubavlju, poštovanjem i dostojanstvom spram svakoga tko pošteno živi i radi. Iz dana u dan.
Zajedno. Poput velikana nogometa i glazbe.