ZAGREBAČKA FILHARMONIJA

MAESTRU ZA DUŠU Tradicionalni koncert u spomen Lovre pl. Matačića obuhvatio je i njemu možda najdražu Beethovenovu simfoniju

    AUTOR:
    • Jagoda Martinčević

  • OBJAVLJENO:
  • 18.02.2019. u 12:26

Lovro pl. Matačić

 

Orkestar pod ravnanjem Davida Danzmayra izveo je u petak djela Vivaldija, Berse i Beethovena

Vrijeme reciklaže kanonskih djela klasične glazbene literature se nastavlja. Lovro pl. Matačić upravo je dobio jednu od najdrastičnijih na tradicionalnom koncertu 15. veljače koji mu u spomen svake godine priređuje njegov nekadašnji orkestar.

A upravo njemu koji se trajno borio za izvođenje izvornika mnogih partitura koje su s vremenom umjesto plemenite patine dobivale tzv. nova čitanja i prepravke bila je namijenjena laboratorijska preradba Vivaldijeva “Četiri godišnja doba” Maxa Richtera (1966.) britanskog skladatelja njemačkoga podrijetla čini se bez biografije jer se u programskoj knjižici nije mogla naći ni riječ o njegovu dosadašnjem djelovanju. Preostalo je dakle upoznati ga kroz “ponovno skladano”, kako je sam podnaslovio slavno Vivaldijevo djelo. Valja reći izvrsno izvedeno s odabranim gudačima Filharmonije koje je predvodila francuska violinistica Alexandra Soumm ubravši virtuoznom i šarmantnom izvedbom veliko odobravanje publike.

Poigravanje originalom

No i dalje je ostalo pitanje zašto, unatoč privlačnom komentaru koji objašnjava “preporod” i “novi put” glazbe s ciljem “novog zaljubljivanja u original”, kako je autor sam objasnio! Kakvo novo zaljubljivanje u remek-djelo u koje je evo već četvrto stoljeće zaredom zaljubljen sav glazbeni svijet!? Richter se poigrava originalom, ponegdje ga ostavlja takvim kakav jest, a češće se zabavlja uzorcima postminimalističkoga kroja koji su više žalosni no zabavni i opet jednom postavljaju pitanje: zašto neki suvremeni autori ne napišu novo djelo, nego posežu za baštinom? Što im nedostaje, mašte, originalnosti, umijeća..., ili polako stiže vrijeme u kojem će se sve vrijedno iz prošlosti preokretati u suprotnom smjeru, pa onda povijest glazbe može ispočetka, unatrag sve do Monteverdija na drukčiji način!? Danas su takvi postupci česti i legitimni, i ne samo u glazbi, no neprijepornom ostaje činjenica da oni koji ne poznaju pravog Vivaldija ostaju prikraćeni, a ovi drugi nakon Richterove glazbe sigurno neće posegnuti za pravim.

Program za dušu

No zato je preostali dio programa bio za dušu i pokojnog Matačića i svih koji ga još pamte. Koncert je otvorila “Idila” za orkestar op. 25b Blagoja Berse, unikatna minijatura koja kao ni istorodna “Večer” Lisinskoga neće ostarjeti u svojoj “staromodnosti”. Bersa se kao i njegovi đaci Papandopulo, Cipra, Brkanović puno premalo svira i pitanje je hoćemo li ikada postati svjesni vlastite baštine.

Konačno, pravi finale za najvažnijeg šefa dirigenta Zagrebačke filharmonije. Njemu možda najdraža 2. Beethovenova simfonija u D-duru op.36, skoro pa pastorče uz Prvu i Četvrtu u nonakordu simfonijske piramide kojoj se pl. Matačić često vraćao. Možda i najvedrija glazba u titanskome opusu koja tek naslućuje herojstvo i tragiku bonskoga majstora, ali u svojim temeljima još nosi razdraganost klasike prethodnika.

Današnji šef dirigent Zagrebačke filharmonije David Danzmayr evo već drugi petak zaredom nakon Četvrte otkriva manje izvođenog Beethovena. S orkestrom u kojem caruju gudači (kao i i kod Berse) finoga tkanja bistra zvuka, s razigranim puhačima u dva posljednja stavka, s ritmiziranim ugođajem vedrine i elegancije, baš kako treba. Maestro Matačić bi se sigurno s odobravanjem nasmiješio.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo