ODUŠEVILI HRVATSKU PUBLIKU

MOĆNE BIG BEAT DETONACIJE MANČESTERSKE KEMIJSKE BRAĆE Tom Rowlands i Ed Simmons svojim nastupom bez problema dosežu razinu rock spektakla

Zagreb, 121019.
Dom sportova.
Elektronicki dvojac The Chemical Brothers nastupili u Domu sportova. Na fotografiji: koncert. Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todorov / CROPIX

 

Prvim zagrebačkim nastupom The Chemical Brothers su četiri mjeseca nakon "predsjedanja" Glastonburyjem potvrdili zašto i četvrt stoljeća nakon debi albuma opstaju na tronu kvalitetne i komercijalne elektronske glazbe unutar koje njihov big beat predstavlja sudar estetike techna i housea s konca '80-ih i početka '90-ih sa subverzivnošću punka kasnih '70-ih i radikalnošću psihodeličnog rocka kasnih '60-ih. 

The Chemical Brothers neprijeporno spadaju u najvažnije, najpopularnije i najveće autore i izvođače elektronske glazbe u proteklih trideset godina, a na treći hrvatski i prvi zagebački koncert stigli su samo četiri mjeseca nakon držanja pozicije jednog od headlinera Glastonbury festivala što dovoljno govori o njihovoj povijesnoj važnosti, današnjoj moći i magnitudi audio-vizualnog spektakla kojim su prodrmali i krcati Dom sportova.

Naravno, tko je očekivao koncert u klasičnom smislu tog pojma došao je na pogrešno mjesto, no Tom Rowlands i Ed Simmons svojim nastupom bez problema dosežu razinu rock spektakla jer nihov big beat, koji su začeli s Fat Boy Slimom i The Prodigyjem, ionako predstavlja najrokerskiji odjeljak techna i elektronske glazbe od konca '80-ih naovamo. "Okretanje dugmića" umjesto "udaranja u gitare" u njihovu slučaju predstavlja tek tehnološku razliku pa i kad se osjetilo da je posrijedi glazba koja dominantno ide s matrica ipak nije nedostajalo euforije i snage kakvi karakteriziraju bolje rock koncerte.

 

Doduše, donekle jest posrijedi tehnološki showcase koji uskoro komotno mogu zamijeniti hologrami što, barem u meni, donekle budi osjećaj alijeniranosti i nedostatnog prelijevanja energije između izvođača i publike, ali unatoč tome dosta od onoga što su The Chemical Brothers proteklih četvrt stoljeća stvorili u diskografskom opusu - čak i kad počiva na drugačijim glazbenim potkontekstima, tehnološkim alatima i zvukovlju - suštinski nije toliko različito od eksplozivnosti punka ili avangardnosti post-punka.

Još važnije, njihova glazba je sjajno ostarila, njihovi albumi rijetki su primjeri cjelovitih dugosvirajućih izdanja u spektru popularne i plesne elektronske glazbe, a s "No Geography" i ovakvim nastupima iznova su se nametnuli kao njezini autoriteti. I to baš zato jer su bitno maštovitiji u ideji i subverzivniji u pristupu elektronskoj glazbi od grozomorno dosadnih i blijedih EDM DJ-eva za šminkerske klubove koji već sutra mogu prijeći na turbo-folk, a da njihovoj publici to bude posve svejedno.

Stoga, najbliža referenca za procjenjivanje nastupa The Chemical Brothersa nisu Calvin Harris ili David Guetta, nego Kraftwerk. Mogu Harris, Guetta i njihovi kompanjoni biti ne znam koliko popularni, ali kod njih nema ničeg radikalnog i revolucionarnog, dok se The Chemical Brothers i po tim parametrima dobro drže; čak i kad nazigled ne nude nešto bitno više od plesne zabave pojačane 3D vizualijama, animacijama i projekcijama, obiljem lasera i zasljepljujućih svjetlosnih efekata te dobrih starih konfeta i balona.

U tom smislu dobio sam što sam očekivao i podsjetio se zašto je glazba The Chemical Brothersa tijekom '90-ih godina bila jedna od rijetko relevantnih u univerzumu elektronske glazbe, nakon njemačkih pionira electro-popa '70-ih i britanskih synth-pop zvijezda ranih '80-ih, a potom efektno sazrijevala da bi danas, nakon punog kruga, opet postala njezinom "špicom".

Možda i zbog toga ne čudi što je prosjek godina posjetitelja, jer klinci su danas uglavnom na nečem drugom, bio takav da sam niz kolega i kolegica, prijatelja i prijateljica zezao s pitanjem "imaju li spomenicu Mungosa iz Kašine 1994. godine". Ili, kako bi to rekao jedan moj frend, vratili su mi se svi tripovi i ekstaziji koje sam čvaknuo u '90-ima. Meni je možda nedostajalo malo amfetamina, no to su nijanse jer i najtrijeznijem i najpribranijem, a nažalost ili na sreću, to je u subotu navečer bio i potpisnik ovih redaka, The Chemical Brothers pružaju dovoljno za dobar provod i uživanje u kvalitetnoj elektronici. Razglas je bio prezentan, basevi su udarali u želudac, a visokotonci u sinuse, no moglo je biti glasnije, prljavije i razornije pa bi rollercoaster kroz bolju prošlost elektronske plesne glazbe bio još luđi, opakiji i divljiji.

Zagreb, 121019.
Dom sportova.
Elektronicki dvojac The Chemical Brothers nastupili u Domu sportova. Na fotografiji: koncert. Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todorov / CROPIX

The Chemical Brothers

 

Doduše, i set lista je mogla biti bolje posložena jer prva po redu "Go" bila je potrošena prerano, a "Galvanize" stigla prekasno pa je u sredini nastupa, unatoč astralnoj "Swoon" i frenetičnoj "Hey Boy Hey Girl", ipak došlo do pada napona u izmjeni frekvencija i variranja glazbenih tema. Generalno, to su nijanse koje ne mogu poništiti solidan dojam nastupa The Chemical Brothersa u čijem se autorstvu sudaraju i stapaju electro-pop i psihodelija, punk i funk, disco i post-punk, house i Krautrock, ali je zbog toga donekle stradala tečnost nastupa.

Takvom osjećaju, ma koliko atraktivne bile, doprinijele su i vizualije, animacije i projekcije koje kao da nisu došle "iz istog filma" nego iz nekoliko različitih "serija". Naime, ovakva glazba sjajna je podloga za provlačenje raznih socio-političkih poruka, kao kod Public Service Broadcastinga, čega je bilo tek u tragovima. Ili, pak, za konzistentniju i koherentniju estetiku, kao kod Kraftwerka koji su za moj ukus i dalje nedostižni svim akterima elektronske glazbe. Pa tako i moćnoj mančesterskoj "kemijskoj braći" stasaloj na ostavštini elektro-pionira iz Düsseldorfa koliko i pod utjecajima Cabaret Voltaire i The Human League iz Sheffielda, New Ordera i Stone Rosesa iz Manchestera te Suicidea i Beastie Boysa iz New Yorka.

Kako god, lijepo je bilo čuti i vidjeti da postoji elektronska glazba čiji vijek trajanja nije duži od tri mjeseca ili tri godine i koju ima smisla doživjeti i na live nastupu.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo