Yammatovo je u protekle četiri godine premijerno ugostilo neke od važnih aktera britanske popularne glazbe poput Marca Almonda, ABC-a i Johnnyja Marra, a takvu misiju, s izuzetkom gostovanja švedskih Cardigansa, nastavlja i ove jeseni u Laubi, 30. studenoga, ugošćavanjem Heavena 17 i The Pretendersa.
Navodno su u igri bila i neka druga imena koja zbog termina Yammatovog na koncu nisu bila dobavljiva, ali osobno se ne bih požalio na ovakav odabir, čak i ako sam društvu s Yammat FM-a predlagao da pokuša dovući ska-majstore The Specials ili veličanstvenog Paula Wellera. Naime, Heaven 17 i The Pretenders sjajno ilustriraju dvojakost novog vala, kako smo mi ovdje nazivali gotovo sve što se kasnih 70-ih i ranih 80-ih zbivalo na potezu od punka do synth-popa i od gothic-rocka do novog romantizma, pri čemu su oba spomenuta sastava ugledala i gornji dom top-lista.
Ključni album
Heaven 17 nastao je 1980., kad su Martyn Ware i Ian Craig Marsh napustili The Human League i ostavili ga u amanet Philipu Oakeyu. Za pjevača Heaven 17 odabrali su Glenna Gregoryja, koji je navodno bio prvi odabir i za The Human League. Dobro se sjećam kad smo kao srednjoškolci “otkidali” na njihov debi “Penthouse And Pavement”, jedan od ključnih albuma britanskog synth-popa, otvorenog singlom “(We Don’t Need This) Fascist Groove thing”, koji je BBC skinuo iz svog etera da se ne bi uvrijedilo netom za američkog predsjednika izabranog Ronalda Reagana.
Heaven 17 su tim djelom bili nasuprot Margaret Thatcher, premda su na naslovnici tog albuma izgledali poput njezinih poster-dječaka i nove korporativne i mešetarske buržoazije, a ne poput ljevičara, što su u suštini bili. Bio je to efektan spoj “politike i plesa” pa je NME taj album opravdano stavio na peto mjesto najboljih u 1980. godini. Na narednom izdanju “The Luxury Gap” (1983.), nalazio se i najveći hit benda, perfektan electro-funk “Temptation”.
Usporedno s Heavenom 17, Ware i Marsh su pokrenuli i B.E.F. (British Electric Foundation), čiji je drugi album “Music For Stowaways” (1981.) objavljen samo na audio-kaseti jer je bio inspiriran Sony Walkmanom, a na albumu obrada “Music Of Quality And Distinction Volume One” (1982.) ugostili su Tinu Turner i time pokrenuli revitalizaciju njene posrnule karijere. Heaven 17 nastavljaju sporadično objavljivati albume, ali s manje odjeka u javnosti, no zato počinju više nastupati uživo. U njihovim redovima još od 2007. godine više nema Marsha, ali su i dalje tu ikonični Ware i Gregory.
Još veći “minus” nadoknadit ćemo gostovanjem The Pretendersa, predvođenih legendarnom i karizmatičnom Chrissie Hynde, koja je taj svoj sastav osnovala koncem 70-ih. Njihovi albumi “Pretenders” (1979.), “Pretenders II” (1981.), “Learning To Crawl” (1984.) i “Get Close” (1986.) postižu što zlatne, što platinaste naklade s obje strane Atlantika, a s istih potječe i najveći broj hit singlova poput “Stop Your Sobbing”, “Kid”, “Brass In A Pocket”, “Talk of The Town”, “Message Of Love”, “I Go To Sleep”, “Back On The Chain Gang”, “2000 Miles”, “Thin Line Between Love And Hate” i “Don’t Get Me Wrong”.
Karizmatična Chrissie
Vjerojatno bi uspjeha bilo i više da droga nije ugasila živote gitarista Jamesa Honeyman-Scotta (1956. - 1982.) i basista Petea Farndona (1952. - 1983.), zbog čega dolazi do brojnih izmjena članova benda. Ipak, The Pretenders su se uspijevali vratiti u akciju i tijekom 90-ih s elegantno neizbrušenim albumima poput “Last of the Independents” (1994.) i “Viva El Amor” (1999.), a i tri albuma iz ovog stoljeća “Loose Screw”, “Break Up The Concrete” i “Alone” potvrdili su ustrajnost tog sastava.
Persona Chrissie Hynde bliska je onima Patti Smith, Joan Jett, Debbie Harry i Suzi Quatro, ali i Toma Pettyja i Elvisa Costella, Loua Reeda i Boba Dylana. Gorljiva je zaštitnica prava životinja i vlasnica malog, ali hvaljenog veganskog restorana u Akronu, a Guardian ju je prije šest godina proglasio jednom od 50 najbolje odjevenih žena svijeta.