Grammy ne postavlja nove trendove, ako je to ikada i činio, a njegovo glasačko tijelo često nije kadro prepoznati doista najbolje albume i pjesme u brojnim kategorijama, no dodjela najprestižnije glazbene nagrade, ne samo u američkim okvirima, ipak utvrđuje kako stoje stvari u glazbenoj industriji ili barem njenom "gornjem domu".
Tako je bilo i ove nedjelje na 61. dodjeli Grammyja u Staples Centeru u Los Angelesu koju je vodila R&B pjevačica Alicia Keys, prva žena na toj poziciji nakon 2005. godine.
Konkretno, Kacey Musgraves opravdano je pomela konkurenciju s četiri osvojena zlatna gramofona za "Golden Hour" kao "opći" album godine i najbolji country album, skladbu "Butterflies" kao najbolju solo country izvedbu te za inovativnu "Space Cowboy" kao najbolju country pjesmu.
Već nekoliko godina tvrdim da je Kacey Musgraves jedna od najinteresantnijih i najinteligentnijih pojava na country sceni. Osim što sjajno pjeva i piše izvrsne pjesme, ona i širi obzorja country glazbe koja zahvaljujući i njoj iznova postaje velikom artističkom i komercijalnom snagom američke pa čak i globalne glazbene industrije, a to su ovaj put honorirali i glasači Grammyja.
Ovome treba pridružiti i uspjeh Brandi Carlile koja je s osjećajnim i krasnim albumom "By The Way, I Forgive You" osvojila Grammy za najbolji americana album, a s pjesmom "The Joke" i onaj za najbolju roots izvedbu. Pravo je čudo da se s istim naslovima našla među nominiranima u "općim" kategorijama najboljeg albuma, pjesme godine i singla godine ("Record of the Year").
Cardi B, pak, prva je žena u povijesti koja je s "Invasion Of Privacy" osvojila Grammy za najbolji rap album, možda i zbog ne tako jake konkurencije, a Dua Lipa za najboljeg novog izvođača premda je u toj kategoriji nagradu više zaslužila Margo Price, još jedna senzibilna i talentirana country kantautorica koja je dva albuma objavila za Third Man Records u vlasništvu Jacka Whitea.
Svoje je, zasluženo, dočekala i Lady Gaga, osvojivši Grammy za najbolju solo pop izvedbu s pjesmom "Joanne (Where Do You Think You're Goin'?)" s albuma "Joanne" te najbolji pop duet s Bradleyem Cooperom za emotivnu pjesmu "Shallow" iz sjajnog rimejka filma "A Star Is Born", a koja je nagrađena i u kategoriji najbolje pjesme za vizualni medij (film, serija, itd.). Da je "Shallow" osvojila Grammyja za pjesmu i singl godine u kojima je također bila nominirana, nitko se ne bi imao pravo buniti. Kako god, i "Shallow" i "A Star Is Born" dokazi su snage country-pop glazbe danas iz koje je u dance-pop pobjegla Taylor Swift pa izgubila i u utrci za najbolji pop album od "Sweetenera" Ariane Grande.
Dominaciju žena na 61. Grammyju zaokružuju pjevačica H.E.R. (Gabriela Gaby Wilson) čiji je nastupni, istoimeni album proglašen najboljim u R&B konkurenciji, a s njega i skladba "Best Part" kao najbolja R&B izvedba te St. Vincent, koju smo gledali na INmusicu, a čija je "Massedusction" proglašena najboljom rock pjesmom.
Tko gubi, ima pravo da se ljuti. Tako je to barem shvatio Drake koji je pri primanju nagrade za najbolju rap pjesmu godine ("God's Plan") doživio da mu ugase mikrofon jer je "zabluzio" kako Grammy ne znači ništa jer je prava "pobjeda kada ljudi pjevaju tvoje pjesme od riječi do riječi, kad si heroj u svom rodnom gradu i kad ti ljudi koji rade regularne poslove dolaze po kiši i snijegu na koncerte, trošeći svoj teško zarađeni novac...".
K vragu, kao da je govor prepisao od Tončija i njegovih pulena kad pričaju o Porinu. OK, nije Grammy jedino mjerilo, ali budi frajer pa podnesi poraz; bilo od Kendricka Lamara čija je "King's Dead" proglašena najboljom rap izvedbom, bilo od Kacey Musgraves u "općoj" kategoriji najboljeg albuma.
A pogotovo od Childisha Gambina čiju "This Is America", realno, nije nadmašio. Ne samo zato što je na glazbenom planu posrijedi efektan spoj starinske gospel tradicije i elektroniziranog hip hopa uz nešto funk groovea i talking-blues feelinga, nego i stoga što uz obilatu pomo nagrađenog video-spota (u kojem Gambino puca u potiljak zavezanog čovjeka s kapuljačom na glavi, mašinkom pokosi zbor pjevača i pali džoint dok oko njega gore auti), komprimira nasilje, pohlepu i atavizam koji caruju Amerikom. Opravdano je to i pjesma i singl godine.
U rocku je očekivano slavio novi detroitski, no posve "ledzeppelinovski" hard rock bend Gretta Van Fleet s "From The Fires" kao najboljim rock albumom, dok je najboljom rock izvedbom poshumno nagrađen Chris Cornell za pjesmu "When Bad Does Good". Realno, bilo je impresivnijih izvedbi i albuma u rock glazbi, no glasači Grammyja još od Cobainove smrti to teško prepoznavaju pa je i Beck sa slabašnim "Colours" nadmašio jača izdanja Arctic Monkeysa, St. Vincent, Davida Byrnea u kategoriji najboljeg albuma alternativne glazbe.
Usput, bilo je i bitno jačih izdanja od nominiranih te nagrađenog, mediokritetskog "Woman Worldwide" francuskog dua Justice kao najboljeg dance/electro albuma dok su u world musicu očekivano dominirali afrički izvođači poput Bombina, Fatoumate Diaware, Seuna Kutija & Egypt 80 i pobjednika, Soweto Gospel Choira čiji je album "Freedom" i u sovjevrsnoj korespondenciji s "This Is America" Childisha Gambina.
U jazzu su glasači igrali na sigurno s fuzijski postavljenim "Emanonom" vremešnog Waynea Shortera (najbolji instrumentalni jazz album) i simpatičnim, no vrlo tradicionalnim "The Window" Cecile McLorin Salvant (najbolji vokalni jazz album), ali dodijeliti Grammy u kategoriji Najboljeg reggae albuma Stingu i Shaggyju za šminkerski "44/876", jedan od najgorih reggae albuma u povijesti tog žanra, doista je pizdarija.
Srećom, Willie Nelson je za "My Way" ipak osvojio Grammy u kategoriji najboljeg tradicionalnog vokalnog pop albuma pa završimo s time da nam ne ostane gorak okus u ustima kao Drakeu.