PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

NOVI ALBUM ELVISA COSTELLA JE DRUKČIJI OD SVEGA ŠTO JE SNIMIO U PROTEKLIH 30 GODINA Mladenački zanos zrelog genija britanske glazbe

GLASTONBURY, ENGLAND - JUNE 29: Elvis Costello performs on the Pyramid Stage at the Glastonbury Festival of Contemporary Performing Arts site at Worthy Farm, Pilton on June 29, 2013 near Glastonbury, England. (Photo by Matt Cardy/Getty Images)
Getty Images

 

Koliko sam se obradovao najavi, toliko me rastužilo otkazivanje Costellova ljetošnjeg nastupa u pulskoj Areni, a još više vijest da je razlog nedolasku zloćudna bolest. Primjerice, Variety piše da je Elvis s The Impostersima posljednjih godina publiku “s lakoćom uvjeravao da prisustvuje koncertu najvećeg rock & roll benda”.

Stoga potpisniku ovih redaka “Look Now”, koji je Costello snimio prije prekinute turneje, dođe i poput utjehe što svog omiljenog kantautora, koji ga je kao dvanaestogodišnjeg klinca koncem 70-ih prvi okrenuo k punku i novome valu, ovog ljeta nije dočekao na koncertu.

 

Bilo je u planu i da popijemo piće. Bojim se da bih mu poljubio i ruku kojom je ispisao desetke i desetke prekrasnih pjesama, razbacanih na čak 31 album u 41 godinu diskografske karijere. Žicao bih ga da mi pokloni šešir, kravatu ili barem trzalicu. Ukratko, besramno bih se pred Elvisom blamirao kao kakva šiparica pred nekim svojim pop-idolom premda Costello, ni kad je napisao i skladao “Alison” za debi album “My Aim Is True”, nije ni stasom ni glasom mogao biti dalje od uobičajenog pop-idola. Uz to, kurentnu punk i novovalnu optiku ubrzo je nadogradio ili zamijenio inim sadržajima i stilovima. Na toj liniji je i “Look Now”, njegov prvi novi autorski album u proteklih osam godina ne računamo li “crno-bijelu” kolaboraciju “Wise Up Ghost And Other Songs” s hip-hop sastavom The Roots.

 

Posve je drugačiji i od americane kakvu je prašio na političkom “National Ransomu” (2010.) i od country-folka sa “Secret, Profane & Sugarcane” (2009.), pa i od posljednjeg s The Impostersima, pub-rokerski rudimentarnog “Momofukua” (2008.). I ne samo to, “Look Now” je drugačiji od gotovo svega što je snimio u proteklih trideset godina tijekom kojih se bavio i jazzom, i klasikom, i bluesom, ali uz jednu poveznicu s njegovim prethodnim izdanjima. Posrijedi je baroque-pop album kojim Costello kao da nas podsjeća na perfekcionizam s “Imperial Bedrooma” (1982.) i eklektičnost “Trusta” (1981.).

Naravno da se čuje da je snimljen danas, no zvuči i poput seta pjesama koje je već tada imao spremne pa ih povukao da bi umjesto njih objavio “Almost Blue” (1981.), pretežno s obradama country klasika, a najbliži kolaboracionističkom “Painted From Memory” (1998.), s genijem baroque-popa Burtom Bacharachom koji gostuje i ovdje. Ipak, “Look Now” prije svega je solistički album jakih autorskih skladbi u baroque-pop aranžmanima u kojima odjekuje koliko Elvis obožava i soul i rhythm & blues, a tu i tamo prostruji i dašak jazza jer glasovir je ovdje u pratnji gudača glavni instrument. Izvan Costellova opusa, “Look Now” je po mnogočemu srodan nedavnim albumima Paula McCartneyja “Egypt Station” i Paula Wellera “True Meanings”.

 

Ponajprije zbog savršenstva i ukusa, eklekticizma i elegancije, potom sentimenta i aranžmana, ali i zbog pametnih i lijepih stihova o problemima zrelih ljudi koji ne mogu vratiti mladost, pa traže kakav bi ih zanos mogao održati u ljubavi, strasti i životu. Zaključno, Elvis Costello je nakon kreativnog lutanja tijekom 90-ih imao jako dobrih albuma i u 21. stoljeću, ali ni u jednom od njih, a nakon davnih “King Of America” (1986.) i “Blood And Chocolate” (1986.), nisam uživao koliko u “Look Now”.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo