DIGITALNO NEBO

NOVI ALBUM PSIHOMODO POPA Zabavni rock’n’roll klasik u spomen na Tigrana Kalebotu

Darko Tomaš / CROPIX

 

Kad je koncem 2017. godine iznenada umro Tigran Kalebota, šok i nevjerica su bili ogromni. Ne samo među dečkima iz Psihomodo popa, koji su ostali bez bubnjara, suosnivača benda i čovjeka koji se brinuo o jako mnogo stvari iza scene, nego i u široj javnosti. Pišući tada in memoriam Tigranu - koji je daleko češće mene pitao o mom zdravstvenom stanju nego ja njega jer za ovo drugo nije ni bilo potrebe pošto je bio zdrav ko dren - napisao sam da bi i on bio najsretniji kad bi Psihomodo nastavili bez njega.

Odustajanje od daljnjeg rada bila bi predaja pa i izdaja onoga zašto je i taj bubnjarski tigar punka i rocka živio svim srcem. Stoga mi je bilo drago kad je Psihomodo pola godine nakon Tigranove smrti održao uspješan i krasan koncert na Šalati u spomen na njega, a promotrite li pomnije naslovnicu “Digitalnog neba”, zapazit ćete i da je novi album benda posvećen bubnjaru koji je često na pozornicu izlazio u odijelu s uzorkom tigrova krzna. Na toj naslovnici Tigran se uspinje stepenicama nad kojima piše “exit”, negdje u “Digitalno nebo” naslovne skladbe u stilu Ramonesa s “End Of Century” dok je psihodelično džezirana “Oko šest ujutro” primjerena završnica albuma.

Unutar tog i takvog okvira može se u još ponekoj pjesmi pronaći referenca na Tigrana, no “Digitalno nebo” ne zaslužuje pohvale samo zato što su ova ili ona pjesma lijepa posveta preminulom bubnjaru Psihomoda nego i što je bend, ponovo u sjajno pogođenoj produkciji Srđana Sekulovića Skansija, nastavio uzlet ostvaren albumom “Ćiribu ćiriba” (2015). Albumi “Debakl” (2000.), “Plastic Fantastic” (2004) i “Jee! Jee! Jee! (2009) imali su pogodaka, no “Ćiribu ćiriba” s hitovima “Bejbi” i iz naftalina izvučene “Donne”, zahvaljujući i ostalim pjesmama, predstavljao je regenerirani i živahniji, napucaniji i raspištoljeniji Psihomodo.

 

Naravno da je Tigranova smrt šokirala bend, a time i “Digitalno nebo” učinila ozbiljnijim, no posrijedi je najbolji album Psihomoda još od “Sextasyja” (1997), a možda i od “Srebrnih svinja” (1993) nakon kojeg smo na relaciji izvođač-urednik zakopali “Unpljugd” (1995). Naravno da se Psihomodo neće nikada odmaknuti od teritorija koji omeđuju Ramones i Sex Pistols, rani Stonesi i Beatlesi, The Who i The Jam, Lou Reed i Marc Bolan, The Cramps i Iggy Pop, kao ni Gobac od svojih zajebancija, no zapitajte se bi li u drugačijoj konstelaciji to uopće bili Psihići?

Daleko je važnije kako u tim gabaritima - u kojima se zgodno igraju surfom i psihodelijom, garažnim i glam rockom, new wave i bubblegum popom te rhythm & bluesom - funkcionira bend te s kakvim potencijalom. Zagrizu li radio stanice u taj i takav rock’n’roll kojeg se posljednjih desetak godina klone kao vrag tamjana, “Digitalno nebo” bi mogao polučiti barem tri-četiri hita, a kritičarski gledano postati i klasik svirački ozbiljnog benda s uvijek veselim Gopcem i pouzdanim Bradom, Šparkom i Kuzmom koji i s Tinom namjesto Tigrana u sedam od četrnaest pjesama zna dobro zabaviti i sebe i publiku.

Elem, nije sve u mozgu jer za rock’n’roll je bitnije ono u bokovima i ispod njih; znali su to i Elvis i Ramonesi, AC/DC i ZZ Top, a zaboravili mnogi. Srećom, ne i Psihomodo pop. U cijeloj priči možda je višak obrada “Narodne pjesme” Parafa, nakon također bonus-pjesme “Sretan Božić”, no kako se danas po seoskim cestama i na granici, a uskoro možda i po ulicama i trgovima gradova, ponaša policija, nije zgorega podsjetiti da murjaci nisu uvijek good guys nego i bad cops.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo