Na vijest o smrti Jessye Norman (New York 30. rujna) glazbeni je svijet na trenutak utihnuo. U 75. godini otišla je jedna od najvećih vokalnih umjetnica našega doba, miljenica Sjedinjenih Američkih Država, ali i svih drugih sredina u kojima je nastupala.
Iako je ostavila nebrojene tonske zapise i nekoliko filmova, četverostruka dobitnica Grammyja, i onog za životno djelo, ostaje neizbrisiva uspomena onih koji su je slušali na opernoj sceni ili koncertnome podiju. Mezzosopran ili sopran? Svakako najmoćniji glas goleme snage i nevjerojatnog raspona od alta do dramskog soprana, Jessye Norman su ponekad uspoređivali s legendarnom Lotte Lehmann. No, ona je sve moguće usporedbe prekrila ne samo čudom od glasovnog bogatstva, nego i osobnošću koja je desetljećima uzbuđivala glazbeni svijet.
Rođena 1945. u Augusti, u Georgiji, nakon studija u Americi otišla je u Europu, sudjelovala na natjecanjima i ubrzo debitirala u Deutsche Oper Berlin kao Elizabeta u Wagnerovom “Tannhäuseru” 1969. Od tada nije bilo operne kuće u kojoj nije gostovala, ni orkestra i velikih dirigenata epohe s kojima nije koncertno nastupala i snimala.
Repertoar je već u početku bio začudan, od Mozartove Grofice do Verdijeve Aide, da bi se kasnije iskristalizirao u posebnostima koje su je činile osebujnom. Straussove Arijadna na Naxosu i Saloma, Wagnerova Kundry, Berliozova Cassandra, Beethovenova Leonora, a u kasnijim godinama i Bartókova Judith, Jocasta Stravinskog, Ljudski glas Poulanca, Schoenbergova Žena u “Očekivanju” i “Pjesmama iz Gurrea”, sve do Janáčekova “Slučaja Makropulos”. Koncertne podije osvajala je s interpretacijama popijevki Schuberta, Brahmsa, Mahlera i R. Straussa, od kojih se “Četiri posljednje pjesme” danas smatraju kanonskim tumačenjem. Pjevala je blues i jazz; 2001. sa sopranom Kathleen Battle Vangelisovu “Mithodea” u Zeusovu hramu u Ateni.
Jessye Norman bila je pravi superstar vokalne umjetnosti. Pjevala je na obje inauguracije Ronalda Reagana i Billa Clintona, na 60-om rođendanu Elizabete II., na ceremoniji otvaranja Ljetne olimpijade u Atlanti 1996., na obilježavanju 200. godišnjice Francuske revolucije “Marseljezu” u Parizu 1989., u New Yorku na otkrivanju svjetlosnih stupova kod srušenih “blizanaca” 2002.... Među mnogim priznanjima nosila je američku Nacionalnu medalju za umjetnost i austrijski Križ časti za znanost i umjetnost.
Ponosna na svoje korijene propagirala je i skrbila za afroameričku baštinu, u rodnoj Augusti otvorila je umjetničku školu, pomagala mnoge zaklade... I ostat će legenda vrhunske glazbene kulture.