PIŠE JAGODA MARTINČEVIĆ

ODLAZAK ŠEFA DIRIGENTA David Danzmayr nije mogao odabrati bolji oproštaj od zagrebačkih filharmoničara

    AUTOR:
    • Jagoda Martinčević

  • OBJAVLJENO:
  • 27.05.2019. u 11:46

Josip Regović / Zagrebačka filharmonija/PIXSELL

 

David Danzmayr nije mogao odabrati bolji oproštaj od zagrebačkih filharmoničara i dosadašnje funkcije šefa dirigenta.

Beethovenova Deveta okončala je u petak 24. svibnja njegov četverogodišnji mandat, ali nije definirala kraj suradnje s našom Filharmonijom u kojoj će taj daroviti i učinkoviti glazbenik ostati stalni gost dirigent. Još se ne zna tko će ga zamijeniti kao šefa dirigenta, ali se zasigurno zna, a to se i vidjelo u više nego srdačnom pozdravu s orkestrom od kojeg je primio oproštajni dar, koliko je ostavio umjetničkog, pedagoškog i prijateljskog.

Nomadska sudbina dirigenata neumitna je konstanta u cijelome svijetu od koje svi imaju koristi pa je tako i Zagrebačka filharmonija primila od Danzmayra ono najbolje, s uzvratnim refleksijama na publiku koja ga je prigrlila od prvoga dana. I nije slučajno da je dva svoja zadnja koncerta posvetio iznimnim djelima, kao što su Šostakovičev Prvi violinski koncert i sada karizmatična posljednja simfonija bonskoga majstora, glazbi koja i od orkestra i od dirigenta zahtijeva potkožno tkivo discipline, izvrsnosti i dojmljivo tumačenje.

Josip Regović / Zagrebačka filharmonija/PIXSELL
 

Najopćenitija asocijacija na Devetu simfoniju je njezin finale, uglazbljena Pjesma (oda) radosti Friedricha Schillera, danas himna EU, za koju znaju i oni koji nisu nikad čuli za Beethovena. Deveta je mnogo više od toga, u povijesti glazbe prva simfonija s vokalom uopće, ali i tragično svjedočanstvo o gluhome skladatelju koji je nije mogao čuti. Deveta simfonija daleko je od savršenstva klasične simfonijske tvorbe. Krcata je proturječjem tema i motiva, isprekidana naglim obratima, nema obrasca sve do finala koji svi razumiju jer on želi ujediniti čovječanstvo u radosti i ljubavi. Schillerova pjesnička želja, kao i Beethovenova glazbena misao ostale su, znamo, utopija za brojna desetljeća, ni danas nije puno bolje jer se ni njihov, a ni naš svijet (još) nije ujedinio, no ostala je nada za neku možda bolju budućnost, kao što je sve moguće nevolje preživjela i Deveta.

U izvedbenom pogledu uvijek je već unaprijed zadana zagonetka kako će dirigent koji gospodari tempima, ritmikom, agogikom, prijelaznim finesama, ukrotiti četiri posve različita stavka u 70-ak minuta trajanja među kojima je tek treći pjevni Adagio nježan potočni predah u divljoj bujici glazbenih oluja. Između pokušaja objektivizacije štiva i čestih dodavanja dramatično-romantičnih slojeva, Danzmayr je pronašao ravnotežu priče koja nije odveć bučila, nije zvučala ni sentimentalno, bila je ispričana u balansu zvuka koji je više išao u prilog perfekciji detalja koji su se slagali u čvrstu cjelinu.

Josip Regović / Zagrebačka filharmonija/PIXSELL
 

Orkestar je u svim dionicama odgovorio tako postavljenoj zadaći impresivno, od limenih puhača koje predvode odlični rogovi, do punog zamaha visokih gudača, da bi u konačnici ostali zadivljeni plemenitim violončelima i onom tajanstvenom zovu kontrabasa koji iz najdublje tame najavljuje svjetlo završnice. A ona je pripala “goranovcima” ovaj put s posebno mekim zapjevom soprana te se čini da je zborovođa Veton Marevci bio, čini se, više od onoga koji je “samo” uvježbao zbor za završni Danzmayrov dinamički glanc. Uspješno su se oglasili i solisti, što nije čest slučaj u Devetoj zbog nezahvalno pisanih dionica, na prvome mjestu moćan bariton Ljubomir Puškarić uz Tanju Ruždjak, Margaretu Matišić i Stjepana Franetovića.

Prvi dio koncerta pripao je skladbi Capriccio-scherzo op.25 Blagoje Berse koji je prošao nezapaženo, a i vrijeme je da se prekine praksa s getom domaćih autora kao uvodom, što pretpostavlja da ih svi koji su ušli u dvoranu “moraju” slušati. Koncentraciju na glazbu vratio je, srećom, ljupki Koncert za flautu i harfu u C-duru KV 299 W. A. Mozarta. Muzicirale su naša ponajbolja flautistica Renata Penezić i harfistica Anneleen Lenaerts, skladno, stilski i virtuozno uz precizan orkestar i Danzmayra.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo