PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

Partibrejkersi u Tvornici: Dva sata 'diktature' apsolutnog rock'n'rolla

Partibrejkersi
Dragan Matić/Cropix

ZAGREB - U dva sata žestoke svirke u ugodno popunjenoj Tvornici Partibrejkers su izveli 25 neuništivih pjesama u rasponu od prvog singla “Hiljadu godina/Večeras” iz 1984. godine do novijih poput “Ćutanja”, “Kamenja” i “Lobotomije” s izvrsnog albuma “Sloboda ili ništa” iz 2007. godine.

Bila je to prava mjera za još jednu lekciju na temu istinskog rock'n'rolla kakvom se malo tko na ovim prostorima primakao toliko vješto i s toliko snage kao Partibrejkers. Canetovi stihovi vremenom su poprimili auru mudrosti na temu ljubavi, slobode, odmetništva od sitema i buntovništva protiv establišmenta, a on stari dostojanstveno poput neke engleske blues-rock legende. Iako zvuče jednostavno, njegove stihove nemoguće je kopirati. Probali su mnogi, ali nije uspio nitko ni blizu doći do razine koju je Cane ostvario u “Uličnom hodaču”, “Hipnotisanoj gomili”, “Kreni prema meni”, “Noćas u gradu”, “Na putu za jug”, “Gramzivost i pohlepa” i drugim pjesmama. Sada je posve jasno kako bitna ostavština Partibrejkersa nije samo ona iz 80-ih nego i ona iz 90-ih pa i ove dekade na izmaku.

Anton je po običaju svirao kao da je u transu, a njegova riznica rifova i nevjerojatan osjećaj za ritam, bio to blues ili funk, ne samo da je neuništiva nego i u rangu s najvećim rock'n'roll gitaristima od kojih neki već desetljećima nisu među živima. Kakav Clapton, kakav Stefanovski, Anton je car, veći od njih i mnogih drugih razvikanijih imena. K vragu sve, kad ga čovjek gleda i sluša uživo, ima osjećaj kako je i Jack White njegov sin koji igrom slučaja nije upoznao svog duhovnog oca. Uh, kakav bi to prizor i gušt bio njih dvojicu vidjeti i čuti na istoj pozornici.

Podržani pozudanom i preciznom ritam-sekcijom, Anton i Cane doista su ponovo potvrdili kako se njihova ostavština ovdje može i mora smatrati jednakovrijednom kao i ostavština Jaggera i Richardsa, Townshenda i Daltreya, braće Davies ili Strummera i Jonesa. Daleko su njih dvojica iznad braće Gallagher i to je ono što je istodobno i “kiselo i slatko”. Kiselo, jer svijet ne zna za njih dvojicu kao za spomenute, Slatko, jer znaš da je to neka naša rock'n'roll tajna koju svijet ne poznaje, a koja je nama razumljiva kao Chuck Berry Amerikancima. Ne, nikada ovdje nije bilo boljeg rock'n'roll benda od Partibrejkersa i Majki.

Izdvajamo