Ako ćemo realno, Nobelovu nagradu za književnost Bob Dylan je trebao dobiti mnogo ranije i debelo prije niza književnika koji su i s tom nagradom odavno ili nedavno pali u zaborav.
Kao što znate, Dylan nikada ili barem ne još dugo, dugo vremena - možda kao Shakespeare, ako Bog podari takvu pamet i sreću predstojećim generacijama ljudskog roda - neće pasti u zaborav, no zašto baš Dylanu ovogodišnji Nobel za književnost? Ovo se tek retorički pitam zbog onih koji znaju da je Dylan objavio tek dvije knjige koje nisu puko ukoričenje njegovih stihova iz uglazbljenih pjesama; “Tarantulu”, svojevrsni eksperimentalni hibrid poezije i proze, napisanu sredinom 60-ih, a objavljenu 1971. godine, i kronološki nelinearnu autobiografiju “Kronike, Vol. 1”, čiji nastavak željno iščekujemo od 2004. godine.
Revolucionar
Koliko god “Kronike, Vol. 1” bile briljantno ispisane, posve drukčije od 99,9 posto (glazbeničkih) autobiografija, a “Tarantula” manje ili više uspješan poetsko-prozni eksperiment, navedene dvije knjige, ni da su najbolje na svijetu, ne bi bile dostatne za Nobela. Naravno, one i nisu izravan povod za dodjelu Nobelove nagrade Dylanu. U ključnom dijelu obrazloženja koji je odbor priložio kao pojašnjenje zašto se Nobel ove godine za književnost dodjeljuje Dylanu, a ne nekome od favorita koji su se ove godine spominjali poput Philipa Rotha ili Harukija Murakamija, kojega bi Želja Markić tako rado zabranila za čitanje hrvatskim školarcima, piše da je to zbog “kreiranja novog pjesničkog izražavanja u korpusu veličanstvene tradicije Američke pjesmarice”.
Ovdje se prije svega misli na pjesmaricu poniklu uz zvuke blues, folk, jazz, country i rock glazbe u koju se Dylan utisnuo prvo kao nastavljač, a potom i revolucionar i modernizator te velike tradicije, ali i čovjek koji je zauvijek uozbiljio pjesništvo (rane) rock glazbe. Naravno da je i prije Dylana bilo zanimljivih pa i sjajnih pjesnika u ovom ili onom žanru popularne glazbe. Woody Guthrie, primjerice, bio je veliki folk inspirator, pa i borac za ljudska i radnička prava kojem je Dylan hodočastio na samrtničku postelju. Robert Johnson bio je prvi veliki revolucionar bluesa, đavolski vješt gitarist, ali i pjesnik sočnog vokabulara i ingenioznih aluzija. Hank Williams je bio među onim country pionirima koji su prvi počeli pisati o tegobama života običnih ljudi. Naravno, bilo je još niz drugih koji su formirali mladog Dylana, a što možete čitati i u njegovim “Kronikama, Vol. 1”.
Nedostižan opus
No, Dylan je sve svoje uzore nadmašio i uspio se nametnuti kao uzor tisućama i tisućama pjesnika rock i pop glazbe poniklih nakon njega ili barem kao benchmark prema kojem možemo pa i moramo mjeriti dosege bilo kojeg stihoklepca u svekolikom korpusu popularne glazbe, i to ma o kojem dijelu svijeta govorili, uključujući i Hrvatsku. Eto, u istoj se i danas debatira zašto bi J. B. Štulić trebao ili zašto nikako ne bi smio ući u školsku lektiru. By the way, naravno da bi trebao, a šteta je da nije ranije, pa neka i ovaj Nobel gospodinu Dylanu bude poticaj da Štulić, jer je od naših (bio) najbliži Dylanu, uđe barem u lektiru kad već neće u redove nobelovaca.
Kako god, prije i poslije svega Dylan je iznjedrio iznimno velik i kvalitetom, unatoč pokojem posrtaju tijekom ranih 70-ih i većeg dijela 80-ih godina, postojan pa i vjerojatno nedostižan opus. Prostor je prekratak za opsežniju analizu pjesama i stihova zbog kojih Dylan ove godine prima Nobela za književnost, ali u načelu ta nagrada stiže zbog sljedećih Dylanovih doprinosa. U rock i popularnu glazbu unio je politički angažman i sklonost bavljenju velikim i važnim temama i neuralgijama društva, posebice tijekom prevratničkih i kontrakulturnih 60-ih. Često je svoje pjesme pisao ispovjednim tonom i strujom svijesti. Znao je biti posve nadrealan pa i halucinogen, a opet intrigantan i u konačnici razumljiv, čak i kad su ga tumačili na ovaj ili onaj način, a što je i danas omiljena opsesija “dylanologa”. Pisao je i krasne, senzibilne i senzualne ljubavne pjesme, posebice kad se razvodio od Sare u 70-ima. U rock i pop je unio vjerske teme i religiozne motive, i to na drukčiji način od gospela ili barem šireći njegov početni kontekst. Posljednjih dvadesetak godina simbol je stare uvrnute Amerike u kakvoj je odrastao, iščašujući arhivske žanrove kojima se bavi žarom i marom najboljih kustosa i kuratora. U konačnici on je prvi uozbiljio rock koji nakon njegove elektrifikacije sredinom 60-ih prestaje biti isključivo glazba za tinejdžere koju valja što prije prerasti nego postaje cjeloživotna glazba i odraslih ljudi, kadra baviti se ozbiljnim i važnim osobnim i društvenim temama.
Novi izraz
O njegovoj glazbenoj revolucionarnosti također ne treba trošiti mnogo riječi, govorili mi o folku ili rocku, a ne treba se njome ni baviti ovom prigodom, ma koliko Dylanova poezija može i biti odvojena od njegove glazbe, kao što se često i događalo pa je lista knjiga njegovih pjesama poduža. Sve to će priznati i njegovi najveći “sinovi” poput Brucea Springsteena ili “suborci” poput Neila Younga ili bi vam to još ljepše i stručnije pojasnili nego potpisnik ovog teksta. Uostalom, baš je Springsteen, kad je 1988. godine Dylana uvodio u Rock and Roll Hall of Fame, rekao kako je “Elvis oslobodio naša tijela, a Bob naše umove”. Springsteen je potom u svojoj pjesmarici spojio ta dva aspekta u jedan, zbog čega bi i on s vremenom trebao dobiti Nobela, a rekao bih kako je baš to “oslobađanje umova” uz “kreiranje novog pjesničkog izražaja” najjači argument za ovogodišnju dodjelu Nobela za književnost Bobu Dylanu.
Time se posredno daje za pravo i onima koji odavno tvrde kako je rock već godinama važno kulturno dobro ili vrijedna kultura. Nobelova nagrada za književnost, čak i takvom ugledniku kakav je Bob Dylan, predstavlja veliki iskorak od uobičajenih postulata za dodjelu, no takav čin predstavlja svojevrsno amenovanje rocka i jednog dijela popularne kulture kao jednakovrijedne onome što nazivamo visokom ili institucionaliziranom kulturom.
Vrijednost rocka
Simbolički rečeno, a nadam se da nisam jedini koji tako razmišlja, rock u najširem smislu tog pojma dodjelom Nobela za književnost Dylanu nepobitno postaje vrijednost koju valja čuvati i podupirati, baš kao klasičnu i jazz glazbu, književnost i teatar, likovnu i filmsku umjetnost. Uostalom, kako Nobela ne dodijeliti čovjeku koji je, željeli mi to priznati ili ne, glazbom i stihovima zauvijek i nabolje promijenio svijet.