PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

POP-SCENA TRAŽI MLADO MESO, ALI OVE SU VETERANKE NIKAD BOLJE Novi albumi Neneh Cherry, Rosanne Cash i Marianne Faithfull

album covers

 

U današnjem svijetu popularne glazbe jednoj je skupini izvođača vjerojatno najteže. Ne, to nisu mladi koji su na uobičajenom tržištu radne snage zbog neiskustva često deprivilegirani nego zrele dame, gospođe u godinama koje i dalje pokušavaju stvarati glazbu drukčiju od kurentnih pop-trendova.

Uz to, kada govorimo o ženama u pop-glazbi, traži se mlado meso što ljepšeg stasa te što razgolićenije pojavnosti u videospotovima dok glas i pjesme zapravo i nisu bitne. Ipak, prokopate li ispod top-lista, naići ćete na prave glazbene dragulje kakve su u razmaku od samo dva tjedna ponudile jake i ponosne žene: Marianne Faithfull (71), Rosanne Cash (63) i Neneh Cherry (54). Njihovi albumi, glazbeno i stilski, posve su raznorodni, ali zbog odmaka od današnje, pogubne pop-mode i činjenice da su ih stvarale s više ili manje jakih muškaraca iza sebe i njihovih novih pjesama, ima smisla predstaviti ih u zajedničkom članku.

Muza Stonesima

Marianne Faithfull

O Marianne Faithfull objavili smo veći tekst 2014. godine zarad njezina jubilarnog dvadesetog albuma “Give My Love To London”, ljubavnog pisma gradu gdje je ranih 70-ih godina prošloga stoljeća pala na dno socijalne kace, kao beskućnica i teška ovisnica, premda je u 60-ima bila muza Rolling Stonesa te jedna od najslavnijih djevojaka tadašnjeg, “swinging Londona”. I na tom albumu, kao i na prethodnih pet objavljenih između 1999. i 2011. godine, a uz nešto osobnih autorskih doprinosa, oslonila se i na “darove” eminentnih autora te autorica poput Nicka Cavea, Leonarda Cohena, Rogera Watersa, Anne Calvi, Stevea Earlea i drugih.

U strahu od bolesti, jer je nešto prije toga preboljela rak dojke i hepatitis C, izvire bojazan od starosti te siromaštva, zastrašujuće intenzivna i potresna, a opet s daškom glamura nalik plemkinji koja i u prljavštini velegrada nalazi zrnca zlatne prašine kojima i na rubu konačnog sloma održava barem privid elegancije. Njezin glas, trajno oštećen lančanim pušenjem cigareta, ovisnošću te gadnim laringitisom, s kojim se vukla ulicama Sohoa kao beskućnica, vremenom je postao ne samo instrument za sebe, usporediv s vokalima Cohena i Casha, nego i simbol potonuća u mrak te beznađe iz kojeg je ipak isplivala na površinu. Uz znakovito odabrane obrade, “As Tears Go By” Stonesa s kojom je prije više od pola stoljeća započela karijeru i “It’s All Over Now, Baby Blue” Dylana, Marianne na posljednjem albumu “Negative Capability” sugerira dovršetak životnoga kruga te dočarava za čime žali, premda je živjela i ono o čemu mnogi mogu samo sanjati. Kroz osam ostalih pjesama - napisanih uz Eda Harcourta, Nicka Cavea, Marka Lanegana, Barryja Reynoldsa i Roba McVeya, a u sfumatiziranoj produkciji Caveova ađutanta Warrena Ellisa i PJ Harveyina producenta Roba Ellisa - Marianne iz svojega pariškog stana odaje depresivan ugođaj gospođe u godinama koja se s vlastitom smrtnošću bori na način sličan onome Leonarda Cohena s posljednjeg albuma “You Want It Darker” i “American Recordings” serijala Johnnyja Casha. Usporedbe s posljednjim albumom Nicka Cavea “Skeleton Tree” te nedavnog “With Animals” Marka Lanegana & Dukea Garwooda također se nameću same po sebi jer i Marianne na sličan način kopa po ostacima svojega života dok promišlja smrtnost i egzistencijalizam.

 

Takve su teme uvelike ostracirane iz današnje popularne glazbe; kao da je sramota razmišljati ili pjevati o smrti, bojati se patnje i boli umiranja ili mraka koji stoji iza ruba života, a nakon čega najvjerojatnije nema ničega. Marianne se takvih misli ne srami nego od njih stvara jedno od najimpresivnijih i najljepših glazbenih djela ove dekade, ostajući veličanstvena u svojoj samoći te svojem strahu. Ni u jednom trenutku naime, unatoč crnilu misli, ne žali samu sebe, pa čak ni kad se u “Born To Live” oprašta od prijateljice Anite Pallenberg, još jedne muze Stonesa, a u “Don’t Go” od gitarista Martina Stonea. Naprotiv, iz nje izbijaju ponos i mudrost, ali i eros te zadovoljstvo zbog onoga što je proživjela, pa čak i žudnja za ljubavlju, zbog čega se možda i ponovo vratila “Witches’ Song” s kultnog albuma “Broken English” iz 1979. godine. S takvom strašću i takvim glasom iznesen “Negative Capability”, premda oslonjen na nisku suradnika i (ko)autora, kao i njezini albumi od konca 90-ih naovamo, sjaji poput krunskog dragulja turbulentne karijere žene koja je spoznala i najviše vrhunce i najdublje ponore rock’n’rolla kao načina života, da bi o tome i o smrti pjevala poput šansonijerske i kabaretske dive.

Osobne teme

Rosanne Cash: She Remembers Everything Album

I Rosanne Cash na četrnaestom studijskom albumu “She Remembers Everything”, obilježavajući i 40 godina diskografske karijere, pribjegla je recepturi nalik onoj Marianne Faithfull. U setu naglašeno osobnih pjesama sagledava životni put koji je prevalila, samo što se u nje često javlja i motiv putovanja kroz prostor, a ne isključivo kroz vrijeme, te ne samo iz vizure jednoga ili dvaju gradova. Neke od pjesama također je skladala i napisala uz suradnike poput T Bone Burnetta, Sam Phillips (nekoć Leslie Ann Phillips) i Lere Lynn. Ovaj put producent joj nije samo suprug John Leventhal nego i Tucker Martine koji je isti posao obavljao za The Decemberists, Sufjana Stevensa, Neko Case i svoju suprugu Lauru Veirs, a bonus pjesme producirao je iskusni Joe Henry.

Time se Rosanne još više primaknula gotičkoj americani i tamnijim tonovima nego na prethodnom albumu, posvećenom mitskom jugu SAD-a, “The River & The Thread” te onom prije njega, albumu obrada country i folk pjesama “The List”. Na ta dva izdanja ugostila je Brucea Springsteena, Elvisa Costella, Jeffa Tweedyja i Rufusa Wainwrighta te Johna Paula Whitea, Rodneya Crowella, Krisa Kristoffersona, Johna Prinea, Tonyja Joea Whitea i Allison Moorer, a na “She Remembers Everything” gosti su joj ponovno Costello i Kristofferson te Colin Meloy iz The Decemberistsa i Sam Phillips.

 

Stasati u istom poslu uz oca poput Johnnyja Casha definitivno nije ni lako ni ugodno, čak i ako vam to u početku otvara neka vrata, ali iz istog se razloga možda i teže prometnuti u kantautoricu i pjevačicu koju, potvrđuje to i ovaj album na kojem se tuga i sjeta provlače kao stalni motivi jednog ipak uspješnog profesionalnog i lijepog ljubavnog života, opravdano smatraju jednom od najboljih na američkoj glazbenoj sceni. Uz to, njezin je glas i danas mladenački zvonak i zanosan, negdje na pola puta između glasova Emmylou Harris i Margo Timmins iz Cowboy Junkiesa, s čijim divnim ljetošnjim albumom “All That Reckoning” Rosannein “She Remembers Everything” dijeli glazbene, tematske i ugođajne sličnosti. Ukratko, ovo je već peto zaredom jako djelo Rosanne Cash u ovom stoljeću pa i za nju vrijedi pravilo - što starija, to impresivnija.

Dugo bez pjesme

Neneh Cherry broken politics

Neneh Cherry, pak, osamnaest godina nije objavljivala albume pod svojim imenom, a kroz projekt CirKus sa suprugom Cameronom McVeyem od 2006. do 2009. godine objavila je tri pretežito trip-hop albuma, kojima je dala do znanja da je karijera pop-zvijezde više ne zanima. Još je radikalniji iskorak predstavljao furiozni i nabrijani jazz-punk album “The Thing” (2012.), realiziran u suradnji s istoimenim švedskim triom pod vodstvom saksofonista Matsa Gustafssona koji jazz shvaća onako kako su rock & roll shvaćali The Stooges. Publici koja Neneh Cherry pamti po hitovima poput “Buffalo Stance”, “Manchild”, “Money Love” i obradi “I’ve Got You Under My Skin” tek tada ništa nije bilo jasno.

Čudili se nisu tek oni koji je se sjećaju kao tinejdžerske pjevačice bristolskog jazz-punk sastava Rip Rig + Panic, u kojem je istaknutu ulogu imao i njezin očuh, legendarni free-jazz trubač Don Cherry. Njezin najnoviji album “Broken Politics”, pak, nastavlja se na prethodni, “Blank Project”, koji je također realizirala uz supruga Camerona McVeya i gurua britanske avangardne elektronike Kierana Hebdena (Four Tet).

 

Posrijedi je opet intrigantno i sumračno djelo s raskrižja trip-hopa, zakutaka elektroničke i akustične glazbe, duba, soula i jazza. Uz gostovanje Roberta 3D Del Naje iz Massive Attacka koji je koristio sempl dub-legende Kinga Tubbyja, možete čuti i semplove Ornettea Colemana, s kojim je često surađivao njezin očuh Don Cherry, a Neneh ga pamti i kao čovjeka koji ju je čuvao i igrao se s njom dok je kao curica boravila u New Yorku. “Broken Politics”, na kojem se ukrštaju osobne teme i globalni problemi, ljubav i izdaja, nježnost i surovost te potraga za tračkom svjetla u sve mračnijem stanju svijeta, još je jedna potvrda lakoće kojom Neneh Cherry savija glazbene stilove dok pjeva glasom i tehnikom koji u sjećanje prizivaju Ninu Simone te Joni Mitchell, Nonu Hendryx i Poly Stirene. Unikatno.

Prijavite se na portala Jutarnji.hr i ne propustite najnovije vijesti iz Hrvatske i svijeta

Izdvajamo