ORIJENTALNI ZVUK

PROJEKT ACID ARAB Drago nam je kad ljudi, koji imaju arapske korijene i cijene ono što radimo, kažu da smo ih pomirili s glazbom njihovih roditelja

    AUTOR:
    • Tena Šarčević

  • OBJAVLJENO:
  • 27.11.2019. u 11:06

Aci Arab Promo

 

U Tvornicu kulture u petak s live setom stiže pariški kolektiv Acid Arab. Kako im ime kaže, glazba koju produciraju i izvode spoj je tradicionalnih arapskih nota i suvremenih beatova koji uporište imaju u houseu koji je nastao 80-ih godina. Projekt Acid Arab, iz kojeg je nedavno nastala i izdavačka kuća Acid Arab Records, počeo je još 2012., kada su ga osnovali Guido Minisky i Hervé Carvalho. Do danas su se kolektivu pridružili i Pierrot Casanova, Nicolas Borne te alžirski klavijaturist Kenzi Bourras. Ovi momci, redom Parižani, jedno su od istaknutijih imena koja u novom ruhu predstavljaju orijentalni zvuk, a uoči nastupa u Tvornici ekskluzivno su se javili za Jutarnji list.

Dojma sam da orijentalni zvuk, kao i druge vrste tradicionalne glazbe, u posljednje vrijeme doživljavaju svoju drugu renesansu. Što mislite da je razlog tome da se sve više glazbenika vraća svojim korijenima?

Vjerujemo da je tradicionalni zvuk ponovno postao popularan jer su ti korijeni do sada zvučali poput glazbe koju slušaju naši roditelji, no sada su se susreli sa suvremenom elektronikom, što je odličan spoj. Jedna od dražih stvari koje su nam rekli ljudi koji imaju arapske korijene i koji cijene ono što radimo je da smo ih pomirili s glazbom njihovih roditelja.

U kojem su segmentu tradicionalna istočnjačka glazba i acid komplementarni? Što u vašoj percepciji povezuje te žanrove?

Acid house je došao iz radničkih gradova poput Detroita ili Chicaga, svirali su ga crni umjetnici koji nisu imali novca i koji su za stvaranje glazbe koristili najjeftiniju opremu: danas ozloglašene Rolande 303 i 808. Slično je i s arapskom glazbom, koja je zapadnim zemljama desetljećima bila underground, nikad nije pripadala na široku glazbenu scenu. Također, oba žanra imaju određenu dozu urgentnosti: za razliku od pop glazbenika, koji u studiju provode tjedne pa još mjesece čekaju da njihova glazba izađe, acid house pioniri su superbrzo objavljivali svoju glazbu. Bilo je moguće napraviti pjesmu poslijepodne, pa ju navečer svirati na partiju. U sjevernoj Africi je taj proces također vrlo brz. Vrijeme i novac se ne troše za masteringe ili izradu umjetničkih djela za cover album.

Prije mjesec dana ste izdali svoj drugi abum “Jdid”. Što znači taj pojam?

Vrlo je jednostavno. To znači 'novo'.

Aci Arab Promo
 

Kako biste svojim riječima opsali “Jdid”? Što to novo izdanje predstavlja vama u smislu osobnog glazbenog napretka?

Na prvom albumu “Musique de France” smo pokušali sami savladati rekreiranje arapskih zvukova, struktura i ritmova. Dosta smo eksperimentirali. Na “Jdidu” smo, pak, blisko surađivali s nekoliko glazbenika koji su svojim znanjem znatno obogatili našu glazbu. Tu posebice mislimo na našeg klavijaturista Kenzija Bourru, koji je učinio puno u kreativnom procesu i zbog kojeg se na gotovo polovici albuma čuje utjecaj zvuka alžirske glazbe. Istom smo se pažnjom posvetili i dimenziji albuma koja ga čini podobnim za plesni podij. Htjeli smo da “acid” dio glazbe bude jednako moćan kao “arab” dio.

Kakva je recepcija vaše glazbe u arapskim zemljama? Isto tako, za koju od tih zemalja biste rekli da ima najrazvijeniju undreground scenu? Gdje biste preporučili ljubiteljima glazbe da odu?

Do danas smo uvijek bili lijepo i toplo prihvaćeni u svim tim zemljama; Jordanu, Libanonu, Tunisu, Maroku ili Egiptu. Po našem iskustvu, Egipt i Tunis imaju iznimnu “kolekciju” ludo talentiranih suvremenih umjetnika.

Što biste rekli, koje su stvari koje zapad krivo percipira o arapskoj kulturi?

Neznanje je glavni izvor krive percepcije elemenata njihove kulture. Ne zna se koliko je njihova glazba ozbiljna, delikatna, komplicirana i puna radosti. Ne zna se koliko publika tamo obožava svoje umjetnike. O tome dovoljno govori činjenica da ljude koji pišu tekstove pjesama nazivaju pjesnicima. Obožavaju ih zbog njihovih riječi na isti način na koji mi iz glupih razloga, poput njihova izgleda ili videospotova, volimo pop glazbenike.

Prošle smo godine svjedočili vrlo specifičnom slučaju u kojem je Solomun, jedan od najpoznatijih DJ-eva na svijetu, na jednom festivalu u svoj set uključio i islamski poziv na molitvu, pa se kasnije zbog toga ispričao. Koje je vaše mišljenje o tome slučaju – gdje je granica između veličanja neke kulture i njezina vrijeđanja?

Prije dosta godina, kada je Acid Arab bio projekt star tek nekoliko mjeseci, svirali smo na jednoj zabavi u Parizu. Na samom kraju, došla nam je skupina plesača koji su se prilično dobro zabavljali. Svi su bili sinovi i kćeri francuskih sjevernoafričkih imigranata i htjeli su razgovarati s nama. Objasnili su nam da smo imali odličan set, ali da smo u jednoj točki pustili pjesmu koja je sadržavala poziv na molitvu te da to može biti uvredljivo. Pričali smo o tome i shvatili smo da oni nisu radikalni vjernici te da religiju više promatraju kao kulturološku činjenicu. No, kako koristimo elemente njihove kulture u svojem glazbenom projektu, najmanje što možemo učiniti je to da je u potpunosti poštujemo. Otada smo vrlo pažljivi oko toga što radimo i vrlo često se oko raznih detalja konzultiramo sa svojim prijateljima arapskog porijekla.

Znate li išta o Hrvatskoj kao zemlji ili o našoj glazbi?

Jedino što znamo je rock bend Drugi način. Jedva čekamo doći, naučiti i vidjeti više. Pošaljite nam najbolju hrvatsku glazbu na naš Facebook!

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo