PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

Radioheadov 'A Moon Shaped Pool': Redefiniranje protestnog albuma

A Moon Shaped Pool / Radiohead

Malo tko u svijetu glazbe tako pametno koristi internet, a da pri tome konstantno rogobori protiv njegovih negativnih osobina kao što to čine Radiohead. Doduše, ne bih zapazio ni da su na godinu dana kompletno maknuli sve svoje društvene profile i internet stranice, ali “ugasiti” se na mreži efektan je potez gerilskog marketinga koji su “in vivo” pratili mnogi fanovi tog sastava. Uskrsnuće je stiglo dan kasnije, 8. svibnja, s novim, devetim po redu albumom “A Moon Shaped Pool” koji će tek sredinom lipnja biti objavljen i na LP-u i CD-u. Simbolika “virtualnog uskrsnuća” na stranu, Radiohead ni s ovim albumom neće odbiti vojsku svojih poklonika koja se svog omiljenog benda drži ma u kojem pravcu krenuo eksperimentirati. Ovaj put posrijedi je drukčiji album od prethodnog, neka vrst psihodeličnog folka u maniri art, prog i avangardno shvaćenog rocka s velikim udjelom gudača koje je nakon niza soundtracka osobno usustavio gitarist Johnny Greenwood. Svaka čast lucidnosti Thoma Yorkea, no p rava zvijezda albuma “A Moon Shaped Pool” je Johnny Greenwood.

Thom Yorke može pjevati o bilo čemu, pa i nekoj nadolazećoj revoluciji u kojoj ćemo vratiti oteto, ali njegovo mumljanje i zavijanje - ma koliko emotivno i blagotvorno - svedeno je na tek još jedan instrument u zvučnoj slici sastavljenoj od akustičnih žičanih instrumenata, kuckavih elektronskih ritmova i pozadinskih šumova. U tom smislu “A Moon Shaped Pool” je bliži najemotivnijem i najtoplijem albumu Radioheada, “In Rainbows” iz 2007. godine, a opet drugačiji od njega gotovo koliko i od glitch-elektronike “Amnesiaca” i “King Of Limbs” ili albuma koji se u opusu tog benda smatraju revolucionarnim poput “OK Computer” ili “Kid A”, ma što ja mislio o potonjem kao debelo precijenjenom djelu. Čak i kad prividno stoje u mjestu, Radiohead uspijevaju stvari pomaknuti korak dalje ili barem u stranu, tamo gdje malo tko od tako velikih izvođača gazi ili se uopće usuđuje zakoračiti. To je osobina koju u Radioheada najviše valja cijeniti.

“A Moon Shaped Pool” može se povezati i s pionirskim danima britanske psihodelične glazbe iz koje su sredinom 60-ih krenuli i Pink Floyd, a stapa i dvije najvažnije osobine Radioheada u jednu poantu.

Ako su Radiohead najdojmljiviji bili u skladbama nalik uspavankama ili onima koje su zbog tjeskobe Yorkea i njegovog poimanja svijeta bile na rubu živčanog sloma, “A Moon Shaped Pool” donosi kroz niz godina napisane pjesme, nježne poput uspavanki i pastorale, a mračne poput noćne more i prijeteće poput nadolazeće oluje. Bijeg od košmara svagdana u snove u kojima zajedno s Yorkeom tražimo smirenje i utjehu? Potraga za ljepotom i nadom u ružnom i okrutnom svijetu? Poziv na bunu ili barem prijezir sistema? Moguće, ali nebitno jer, kao i prije, svatko od poklonika Radioheda tražit će svoj ključ za dešifriranje. Kritičnijeg slušatelja može zasmetati labava struktura pjesama, nedostatak fokalne točke jer to više nije ni Yorke u velovima Greenwoodvih gudača ili konstantno kontrapunktiranje tjeskobnog i smirujućeg, no bez toga bi “A Moon Shaped Pool” bio tek samozadovoljan art-rock album.

Izdvajamo