SJEĆANJE NA ANTU PERKOVIĆA

U svijetu buke bio je tih i povučen, kao budistički redovnik

Zagreb, 190711.
Tvornica kulture.
Ante Perkovic i Aleksandar Dragas licem u lice stoje ispred Tvornice kulture.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Krišto / CROPIX

Ante Perković (lijevo) i Aleksandar Dragaš (desno)

Srijedom ujutro krenuo bih iz Dugava u Sopot, gdje je tada stanovao, pokupiti Antu Perkovića da odemo “prelomiti” svoju rubriku recenzija koju smo u Jutarnjem držali tijekom prve polovine prve dekade ovog stoljeća.

Tada smo, vozeći se autom i sjedeći u redakciji, najviše i razgovarali; koliko je to bilo moguće jer Ante je bio vrlo elokventan, ali ne i previše razgovorljiv čovjek. Zapravo, za kantautora i čovjeka koji je imao bend, pa i za posao glazbenog kritičara koji je neko vrijeme obavljao, bio je relativno tih i povučen čovjek, premda bi malotko nešto tako zaključio ako ga je poznavao samo iz glazbeno-scenskih predstava poput “Mali čovjek želi preko crte” Montažstroja (Boruta Šeparovića).

Nije, dakle, imao problema nastupati u javnosti i kad god bi to činio, a i u tome smo više puta zajedno sudjelovali, ostavljao je dojam inteligentnog i promišljenog, ali i zabavnog i duhovitog govornika ili kantautora iza kojeg su ostala dva autoironična albuma “Svi me vole dok me ne upoznaju” (2007.) i “Duplo dno: Najveći hitovi” (2009.).

Ne sjećam se da je ikada - za razliku od potpisnika ovog teksta - zaurlao na nekoga ili pobjesnio, bacao stvari, šutirao stolice ili kršio stolove. Ne, to nije bio Antin repertoar. Prije bi ga se moglo zamisliti kao budističkog redovnika, pa čak i reći da je, koliko sam ga poznavao, živio gotovo jednako smjerno. Volio sam slušati kako pametno i smireno, a opet zaigrano i vrckavo, nimalo dosadno ili štreberski, obrazlaže svoje stavove, pogotovo pred publikom na tribinama, okruglim stolovima i intervjuima. Jako sam cijenio njegov lijep, skladan i tečan stil pisanja, čak i kad se ne bih slagao s nekim njegovim stavovima ili ukusom. Bio sam tužan kad mi je rekao da odlazi iz Jutarnjeg jer se zasitio posla glazbenog kritičara. Pokušao sam ga uvjeriti da promijeni mišljenje i ostane jer sam ga volio i kao autora i kao kolegu i kao prijatelja, ali nije se dao.

Smatrao je da je posao glazbenog kritičara postao besmislen pa se otisnuo u srodne, ali i drugačije publicističke vode. Daleko je više volio slušati radio nego gledati TV pa je vrhuncem karijere smatrao “radijske dokumentarce i audio radove u kojima novinarstvo susreće književnost, povijest, poeziju zvuka i glazbu” na HR3. Mogao nam je pružiti još puno toga pametnoga i smislenoga, ali ne i riješiti pitanje smisla života koje se nužno nameće kad god nas tako rano napusti tako dobar, miran i drag čovjek.

Što kažu ljudi s kojima je surađivao

 

“Mislim da smo izgubili jako važnog i kreativnog intelektualca od kojeg smo još mogli i trebali dobiti jako, jako puno. Ja čak i vjerujem da i nakon što je otišao, da ćemo još puno otkrivati njegovih radova i poteza koje nije stigao realizirati u životu”, kaže Dubravko Jagatić i dodaje: “Proveo sam veći dio dana plačući jer otišao je dobar prijatelj i prekrasan čovjek. Cijenio sam njegovo mišljenje, uvijek sam rado s njim pričao. Baš smo proteklih godinu dana skupa radili neke projekte, osmišljavali, planirali i htjeli napraviti neke stvari, htjeli smo malo “pomaknuti” scenu, pomoći time velikom broju bendova da dođu do izražaja, Anti je baš bilo posebno stalo do toga da se više pažnje posveti sceni izvan radara, izvan mainstreama, koja je jako kvalitetna.”

Nora Krstulović koja je s Perkovićem prijateljica iz rane mladosti, još od prve suradnje u studentskom magazinu Puls, koji je Ante Perković uređivao, kaže: “Kako je to Goran Šikić dobro sumirao i kazao: ‘Otišao je najbolji od nas.’, to je dobar komentar onoga što mi koji smo ga poznavali i radili s njim mislimo. Jedino što mogu jest obećati Anti i sebi da ćemo se potruditi da ono što je on radio ostane zapamćeno, da budemo bolji prijatelji njegovoj obitelji no što smo bili njemu.”

Darko Rundek o čijim je pjesamama Perković napisao knjigu, nastalu na temelju njihove međusobne korespondencije, govori:

“Ante je stvarno bio vrlo inspirativan, nenametljiv, zainteresiran, susretljiv, pametan. Uvijek sam imao osjećaj da se dubinski razumijemo.”

Borut Šeparović koji je s Perkovićem također surađivao potrešeno je rekao: “Beskrajno sam tužan. Upravo smo sad trebali početi raditi na zajedničkom projektu... Inače, žao mi je da je njegova veličina prepoznata tek sad kad ga nema ovdje.”  (K. Devčić)

 

Izdvajamo