KONCERT U ZAGREBU

VIDE: PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ Poučna i spektakularna filmska večer Laibacha u garaži MSU

Zagreb, 150619.
Koncert grupe Laibach u garazi MSU-a.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX

 

Premda koncert u punom smislu tog pojma, prvo gostovanje Laibacha u okviru "Ljeta u MSU" moglo se percipirati i poput filmske večeri uz taj neosporno važan te i danas intrigantan bend koji, kako nekoć u Sloveniji i socijalizmu Jugoslavije, tako i niz godina u kapitalizmu i Sloveniji kao članici EU, uspijeva iznaći provokativnu formu djelovanja.

Ako je nekoć Laibach "drmao" strukturu jugoslavenskog socijalizma, bivajući pri tome pogrešno percipiran od strane ovdašnjih komunističkih aparatčika kao neonacistički kolektiv, Laibach se potom bavio religijom i političkim strukturama poput NATO-a, a prije nekoliko godina iznenadio Zapad gostovanjem u Sjevernoj Koreji: posljednjem bastionu komunizma koji to zparavo i nije, odnosno Pjongjangu kao posljednjoj prijestolnici socrealističkog kiča koja to doista jest.

I time dolazimo do filmova kao temelja koncerta Laibacha u garaži MSU, koja se pokazala funkcionalnom barem koliko i krov tog muzeja, pa možda i više od toga uz savršen zvuk i arhitekturalni "underground" ambijent.

Zagreb, 150619.
Koncert grupe Laibach u garazi MSU-a.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX
 

Naime, prvi dio nastupa sastojao se isključivo od skladbi s poetičnog albuma "The Sound Of Music" s obradama songova iz filma "Moje pjesme, moji snovi" koje su bile temelj nastupa u Pjongjangu iz čega je nastao i poučan dokumentarac “Liberation Day” (2016) norveškog redatelja Mortena Traavika, ujedno i ključnog "igrača" u realizaciji gostovanja Laibacha u Sjevernoj Koreji. U tom dijelu nastupa u MSU Laibach se ukazao kao iznimno ukusan i vrlo funkcionalan pop bend koji i s vještim preradama pjesama iz jednog tako benignog filma može izvući neku vrst provokacije.

I to tako da kontrapunktira malograđansku alpsku, sineastiziranu kič razglednicu, doduše s jakom antinacističkom potkom, sa socrealističkim kičem sjevernokorejskog državnog sistema u čijim je temeljima ugrađena oveća doza i komunističkog i fašističkog opresivnog aparata. Tako se scene iz jednog drugog "alpskog" filma, dragog nam slovenskog "Kekeca" projicirane na platnu iza Laibacha, sudaraju s motivima sjevernokorejskog socrealističkog kiča, ali i Warholovih pop-art motiva poput Campbellove konzerve s juhom od rajčice i onima kapitalističkog konzumerizma.

Zagreb, 150619.
Koncert grupe Laibach u garazi MSU-a.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX
 

Nakon koncerta kažem glavnom "ideologu" Ivanu Janiju Novaku kako sam stekao dojam da je Laibach u Sjevernu Koreju otišao s auerolom avangardnog, subverzivnog i kontroverznog industrial-rock i electro-body benda (koji je postao kontroverznim u jugoslavenskom socijalizmu i potom to uspio ostati i u EU kapitalizmu u kojem je demokracija sve više privid) da bi se iz nje vratio kao pop sastav. Srećom, ne kao jedan od stupidnih K-pop sastava, kakvi uživaju nevjerojatnu popularnost u Južnoj Koreji i Japanu, a odnedavno i u Americi i Europi, nego kao classic-pop bend koji ukazuje da je i danas moguće stvarati estetski neupitnu pop glazbu.

 

Da mi je netko prije više od trideset i pet godina - kad sam "dilao" fanzin s prvom kazetom Laibacha što je tada bilo barem prekršajno, ako ne i kazneno djelo zbog kojeg sam mogao guliti šestomjesečnu kaznu u nekom maloljetničkom zatvoru - rekao da će Laibach 2019. godine biti klasični pop sastav čiji "ideolog" na koncert dolazi u crvenim bermudama i lanenoj košulji svijetle boje, ne bih mu vjerovao.

No, Laibach je previše inteligentan art-kolektiv da bi i danas igrao na "trik" iz sredine 80-ih kad ga se uz Neue Slowenische Kunst, Mladinu, Pankrte i Janšu koji je kasnije postao notorni šovinist smatralo slovenskim začetnicima rušenja Jugoslavije. Stoga se drugi dio koncerta, premda jednako suvereno izveden - s pjesmama s prvog albuma, a u povodu prošle godine realiziranog dokumentarca "Laibach LP" - ipak više doimao poput podsjećanja na vrijeme kad je Laibach šokirao i hrvatsku javnost koncertom u tadašnjem RANS-u "Moša Pijade" na kojem su audio snimke Titovih govora bile "garnirane" video scenama iz nekog porno-filma.

Zagreb, 150619.
Koncert grupe Laibach u garazi MSU-a.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX
 

Za nas starije drugi dio koncerta Laibacha u MSU bio je efektan memento na vrijeme u kojem je popularna glazba općenito, a pogotovo u Jugoslaviji, daleko lakše bila subverzivnija nego što to može biti danas. Kako u kapitalizmu koji u robu pretvara i majice s likom Che Guevare, tako i u demokraciji svedenoj na Sanadarevu "psi laju, karavane prolaze". Znakovito, u toj i takvoj Hrvatskoj danas je ipak kažnjivo narisati srp i čekić na Tuđmanov spomenik, ali ne i kukasti križ i ustaške insignije na fasadu bilo koje zgrade ili spomenika u čast poginulim partizanima koje se, poput onog Radi Končaru čija se težina strovalila na nogu "napadača", može nekažnjivo i rušiti.

Kao što je nekažnjivo urlati ustaške pozdrave na utakmicama i koncertima znate već koga pa onda, nadajmo se ipak kažnjivo, krenuti u lov na Srbe po rivi kakvog dalmatinskog grada. Modni mačci bi rekli da su posljednih sezona u hrvatskom političkom "outfitu" kukenkrajc, ušato U i križ postali "in" i "must have" dok su petokraka, srp i čekić postali "out" i "passe".

Zagreb, 150619.
Koncert grupe Laibach u garazi MSU-a.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX
 

Laibach, pak, osim što i u onom i u ovom sistemu ipak iznalazi metu ili temu koju treba atakirati, uspijeva se održati na površini kao kolektiv kojem su primarna ideja i umjetnost, a unatrag gledano i okušavanje u raznim glazbenim stilovima za koje prije tridesetak godina nitko ne bi ni pomislio da će se naći u fokusu ili interesu provokatora iz Trbovlja. Tako smo smo na bisu dočekali i izvedbu jedne soul i jedne country pjesme iz filma "Iron Sky: The Coming Race", drugog nastavka finske SF komedije o nacistima koji su poslije 1945. pobjegli u tajne baze na tamnoj strani Mjeseca. Eh, kad bi barem tamo i ostali, kao u toj filmskoj fikciji, a ne da i danas hodaju među nama poput zombija prošlosti koji bi već sutra mogli postati itekako stvarni i živi, brojni i krvožedni.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo