Zahtjevna i uspješna restauracija live albuma "Thelonius Monk Orchestra At Town Hall" iz 1959. godine u izvedbi Charlesa Tollivera i desetorice odabranih hrvatskih jazz glazbenika, a u povodu 100. obljetnice Monkova rođenja
Bio je to relativno riskantan potez u sklopu ovojesenskog ciklusa koncerata Jazz.hr, ali u konačnici isplativ i dopadljiv. Naime, 2009. godine američki trubač Charles Tolliver transkribirao je zagubljene partiture s koncerta Thelonius Monk Orchestra u povodu pedesete obljetnice albuma "At Town Hall" i to je bio zahtjevan posao jer se morao oslanjati samo na preslušavanje istoimene LP ploče. Ove pak jesen, Davor Hrvoj je uspio nagovoriti Tollivera da te partiture ponese u Zagreb i "povjeri" ih na izvođenje desetorici hrvatskih jazz glazbenika pod uvjetom da ih odabere i "ustrojI" saksofonist Saša Nestorović. Tolliver je tom prigodom tek u tri navrata kratko zasvirao trubu, no njegova uloga prvenstveno je bila da odabranim tentetom, uvjetno rečeno, dirigira, odnosno da im osigura potrebnu dinamiku i preciznost za restaurirarnje tako zahtjevnog dijela kao što to jest zapis s koncerta Thelonius Monk Orchestra "At Town Hall". Ne znam koliko se često taj album u inozemstvu izvodio i to baš na taj način i pod ravnanjem Charlesa Tollivera, kojem je ovo bio treći posjet Hrvatskoj, ali doista sem oglo uživati u rekreaciji tog iznimnog djela.
Odmah valja reći da je zvijezda koncerta bio pijanist Hrvoje Galler koji je od samog početka, kad je sam zasjeo za klavir, odisao sigurnošću i opuštenošću, kao da je svirati Monka mačji kašalj, a ne izazov i za slavnije i iskusnije jazz mačore od njega. Ubrzo su mu se pridružili pouzdani Ivar Križić na kontrabasu i u početku nedovoljno prezentan, pomalo presuzdržan i pretih Janko Novoselić za bubnjevima. Nakon te prve tri skladbe, a koje izvorno nisu snimljene iz tehničkih razloga pa se danas, ako se ne varam, ni ne može čuti kako su zvučale na Monkovom koncertu u njujorškom Town Hallu, na pozornicu su stupili Saša Nestorović (sax) i ostali hrvatski puhači okupljeni za ovu prigodu te napokon i Charles Tolliver, kako bi nas "provezli" kroz partiture koncertnog zapisa koji je i danas dostupan.
Na početku tog središnjeg dijela koncerta bilo je ponešto nesigurnosti, malo i straha od zahtjevnog djela pa se više činilo da prisustvujemo skupu "štrebera" koji proučavaju Monka nego skupini što više, što manje prokušanih džezera koji se usude pustiti ruku, dah i ton kako bi dočarali Monkovu kreaciju iz 1959. godine. No kako je koncert odmicao tako su se i glazbenici opustili i prepustili čarobnoj Monkovoj glazbi, pokazali da znaju nijansirati vlastite instrumente i udarati akcente tamo gdje im je to naznačivao Tolliver da bi na koncu doista disali poput jednoga. Pokazali su da su muzikalni, da znaju postići zavidnu ljepotu tonova i boje zvuka vlastitih instrumenata, ali i da su dovoljno dinamični i precizni za izvedbu jednog tako zahtjevnog djela.
Ako ispočetka nije bilo ,da parafraziram naslov jednog Monkovog albuma "Straight, No Chacer", nego "Chace, But Not So Straight", tijekom koncerta uspjeli su uhvatiti duh Monka i njegove grandiozne ostavštine. Dva izmamljena bisa, "Little Rootie Tootie" kako bijaše i 1959. godine te za ovu prigodu posebno pripremljena "Brilliant Corners", nisu bili puka kurtoazija između ansambla i publike, nego iskaz obostranog zadovoljstva. Ako simaptični "majstor" Tolliver nije sa sobom ponio pratiture u New York nego ih kojim slučajem ostavio u Zagrebu, bilo bi zgodno da se ovako posloženi tentet hrvatskih "naučnika" i samostalno okuša još koji put u izvedbi istog djela.
