U povodu novog studijskog albuma “Madame X”, četrnaestog u tri i pol desetljeća dugoj i uspješnoj diskografskoj karijeri kojom se rano uspela do trona pop-kraljice, Madonna je u intervjuu magazinu Vogue izjavila i ovo: “Ljudi se oduvijek trude ušutkati me iz ovog ili onog razloga; te jesam li dovoljno zgodna, te pjevam li dovoljno dobro, te jesam li dovoljno talentirana, te dovoljno udana, a sada i dovoljno mlada...
Sada, kad se borim protiv ‘ageisma’, kažnjena sam jer sam navršila šezdesetu.” Moram priznati da sam nekoliko tjedana uoči objave albuma “Madame X”, zapravo odmah nakon nastupa na Eurosongu kojim si je doslovce pucala u nogu, razmišljao o gotovo istim stvarima o kojima Madonna govori, ali iz malo drugačijeg kuta.
Jake žene
Nije sporno da je Madonna u 80-ima bila glas ženske slobode i prava, odnosno da se vlastitom ambicijom, drskošću pojave, pa i stihova u kontekstu pop-glazbe, erotičnošću i sjajnim talentom za medije - kojima je često perfektno manipulirala, a istodobno efektno komunicirala sa svojom publikom i širom javnošću koju je često provocirala ili opravdano udarala u neke neuralgične točke tadašnjeg društva i morala - nametnula kao potpuno drukčija ženska pop-zvijezda. Ovdje moram isticati “ženska” jer pop-industrija uglavnom nije trpjela jake žene u pop-glazbi, ako ih je već nevoljko trpjela u rocku, poput Patti Smith ili Joni Mitchell.
U tom smislu Madonna je bila i punk iako je otpočetka izvodila plesnu pop-glazbu, no u ranim danima čak se i imidžem uklapala u “profil” punk ili barem new wave djevojke. Da ne tjeramo mak na konac, moglo se tada reći da je Madonna pokrenula novi val u galaksiji ženskih pop-zvijezda. I da, pokušavali su je ušutkavati zbog ovih ili onih nazora vazda opasne i zle moralne većine. Još otkako je pjevala “Like A Virgin” i “Material Girl”, preko “Papa Don’t Preach”, “Like A Prayer” i “Express Yourself”, do “Voguea”, “Justify My Love” i “Erotice”, a to znači tijekom prvih deset godina karijere unutar kojih je od “ružnog pačeta” s ruba disca postala najveća zvijezda, vješta manipulatorica, provokativna trendseterica i neprijeporna kraljica pop-glazbe.
Seks-simbol
U tom smislu, Madonna je u pravu. Kao i kad se osvrće na to koliko (ni)je zgodna, a unatoč ili zahvaljujući čemu, jer i u tom je pokazala zavidnu maštu, i to videospotovima, fotografijama i scenskih nastupima, postala seks-simbol jedne pop-ere. Kad čovjek pogleda unatrag, bivala je ljepša što je bila zrelija. U pravu je i kad se osvrće na medijske napise o svojim brakovima i ljubavnim vezama jer Madonna je toliko jaka osobnost da su pored nje nezanimljivi ispali čak i karakterni glumci poput Seana Penna ili talentirani redatelji poput Guya Ritchieja, a kamoli mlade muške igračke kojima ne znam ni ime ni lik jer baš i ne pratim trač-rubrike. Kako god, i na tom “polju” Madonna je kršila pravila kao i u pop-glazbi i biznisu, vezanom za vlastitu pojavu, pa i šire od toga, a u kojem je također izuzetno uspješna.
No, u nečemu Madonna definitivno nije u pravu. Ako je bila talentirana za medije i komunikaciju, stvaranje imidža i osobne ikonografije, mijenjanje uzusa pop-glazbe, pa i muško-ženskih odnosa te stvaranje poslovnog carstva, doista nikada nije bila talentirana za pjevanje. Tehnologija odavno čini čuda pa se njezin, ne baš ugodan glas mogao studijski “ispeglati” još od početaka njezine karijere, a kamoli ne u ovom stoljeću, kad od pop-starleta nitko niti ne očekuje da znaju pjevati. Premda ima i takvih. Primjera radi, Lady Gaga doista zna pjevati, i to mnogo bolje, sugestivnije i emotivnije od Madonne, dok se Beyonce ukazuje i kao 2.0 verzija Arethe Franklin ili Tine Turner, a spekuliralo se i hoće li jedna od njih postati “nova Madonna”.
Tko god, pak, bio i samo na jednom Madonninu koncertu, mogao se i sam uvjeriti da je uživo češće izvan tonaliteta nego u njemu, odnosno da falša u pjevanju koliko ne falša u plesanju. I nema boga da me uvjerite u suprotno, a mogli ste čuti koliko je uživo loša za mikrofonom i na spomenutom, debakl-nastupu na Eurosongu. Jako je nezgodno kad kraljica popa zvuči vokalno jadnije od pola anonimusa s Eurosonga, pa joj je nastup i vizualno slab, a sve skupa dosadno da se jedva dalo izdržati desetak minuta, no baš to se Madonni dogodilo. Ok, za honorar od milijun i pol dolara, no to je kap u moru njezina bogatstva, zbog koje se nije isplatilo blamirati pred 200 milijuna gledatelja.
Loših 10 godina
Ako je Madonna nekada postavljala trendove i uspijevala to dugo činiti za jednu pop-zvijezdu, to vrijeme, potvrđeno je na Eurosongu, neumitno je prošlo. Realno, već najmanje deset, ako ne i dvadesetak godina to ne uspijeva činiti, iako su njezini albumi “Ray Of Light” (1998.) i “Music” (2000.), pa i “Confessions On A Dance Floor” (2005.) bili prilično dobri (dance) pop-albumi. Ipak, statistika je kod pop zvijezda opipljiva stvar pa upada u oči da je posljednji Top 10 singl u Americi ostvarila 2012. (“Give Me Your Luvin” feat. Nicky Minaj and M.I.A.), a posljednji Top 5 singl 2008. godine (“4 Minutes” feat. Timberlake and Timbaland). Uz to, Madonna teško da može biti zanimljiva mlađoj pop-publici, a u popu je mladost jako bitan aspekt karijere ili onoliko važan koliko se svojom glazbom pokušavate obraćati mladoj publici.
I to je greška koju Madonna čini na posljednja tri-četiri albuma, odnosno otkako je navršila pedesetu godinu života. Sada, kad je navršila i šezdesetu, pa unatoč tome objavila album usustavljen poput “Madame X”, ta je greška još zamjetnija. Naravno da se s Madonnom nije teško složiti oko toga da je “ageism” zlo protiv kojeg se treba boriti. U više navrata sam i osobno pisao o tome jer mi na živce ide kad se nekom spočitavaju godine iako je u glazbeno još vitalan. Bio to Cave, Springsteen, Stonesi, Plant, McCartney, Nelson, Young, Dylan i bilo tko tko je u rocku, countryju, bluesu, folku, pa i u pop-glazbi “za odrasle” prevalio pedesetu ili šezdesetu godinu života, a uživo i/ili na albumima je i dalje zanimljiv.
No, za to što je Madonna, kako kaže, “sada kažnjena jer je navršila šezdesetu”, djelomično je i sama kriva. Jednostavno, ovakav tip pjesama ne pristaje nekome od šezdeset godina. Pa čak ni Madonni, koja s vokoderiziranim latino-dance pjesmicama ne može zvučati uvjerljivo, svježe, drugačije. Možda je mogla s četrdeset, pa je takvu “misiju” nekako provukla do pedesete, ali posljednjih desetak godina to je jalova i neuvjerljiva rabota. Posebno je to čujno na albumu “Madame X”, na kojem neuvjerljivo, s povezom preko oka, tapka za mlađim konkurenticama. Uz to, taj album ima i dodatni problem jer, ma tko god da ga je otpjevao, predstavlja tek stilsku zbrku, pa Madonna jednu trećinu vremena izigrava dance i disco mamu, drugu trećinu pokušava biti latino zavodnica, a treću troši na kilavi trap i reggaeton.
Uoči izlaska albuma Madonna je rekla i ovo: “Madame X je tajni agent. Putuje oko svijeta. Mijenja identitet. Bori se za slobodu. Donosi svjetlo mračnim mjestima. Ona je plesačica. Profesorica. Predsjednica države. Domaćica. Jahačica. Zatvorenica. Studentica. Majka. Dijete. Učiteljica. Časna sestra. Pjevačica. Svetica. Kurva. Špijunka u kući ljubavi.” Okej, neka joj bude, možda je u tom nekom konceptu, koji osobno ne razumijem, “Madame X”, odnosno Madonna, jer to je sad njezin alter-ego, sve što je nabrojala. Ali, definitivno nije pjevačica ili ako jest, onda je slaba, i to je glavni razlog zbog kojeg je “osuđena” držati se glazbenih stilova u kojima je pjevanje najmanje važno od svega, kao i turbofolku s kojim “Madame X” također ima dodirnih točaka.
Veteranski status
Elem, da je bolja pjevačica, poput Lady Gage koja suvereno pjeva i dance i pop i rock i country, ili Beyonce koja i uživo razvaljuje vokalnom snagom, izražajnošću i tehnikom, a ne samo stasom, plesom i ikonografijom, lako bi se prebacila u glazbene vode primjerenije svojoj dobi i veteranskom statusu u pop-glazbi. Pa ne bi imala problema sa starenjem kao što to nemaju ili nisu imale Barbra Streisand, Joni Mitchell, Loretta Lynn, Patti Smith, Gabi Novak, Kate Bush, Joan Baez i druge dame koje su znale dostojno (o)starjeti u glazbi. Doduše, Madonni je bilo teže nego ijednoj od spomenutih jer je na glavi nosila krunu kraljice popa, no s vremenom je ili trebala naći drugo kraljevstvo, ili abdicirati, ili vladati iz sjene. Usporedite nastup Lady Gage na dodjeli Oscara ili bilo koju izvedbu Beyonce iz koncertnog filma “Homecoming” s nastupom Madonne na Eurosongu i sve će vam biti jasno.
A sve to, nažalost, vrijedi i za predug i zbrda-zdola nabacan “Madame X”. Distinkcije radi, pokušajte zamisliti da ova današnja Madonna, umjesto da s povezom na oku baulja po latino-dance-trap pjesmuljcima, pjeva skladbe kakve pjeva Adele ili kakve je pjevala pokojna Amy Winehouse ili si je dočarajte u kantautorskom blues, folk, jazz-pop ili rock izdanju. To bi bilo daleko veće iznenađenje, pa i provokacija nego “Madame X”, ali za takvo što ipak treba znati pjevati, bez obzira na to stajala li Madonna na pozornici u svečanoj haljini, trapericama i kaubojkama, korzetu s halterima ili u Gaultierovu kič-metal kostimu. Ipak, Madonna je zadnja koja bi se trebala tužiti ili žaliti samu sebe. Nitko nije na tronu pop kraljice ili kralja izdržao dugo poput nje. Ni Elvis, ni Jacko, ni Prince, ni Whitney...