Nova predstava malog kazališnog obrta glumice i redateljice Senke Bulić, njezina Hotel Bulića, zaslužila je pozornost.
Režirala je monodramu u izvedbi Nine Violić, izvrsne glumice zagrebačkog HNK. Jedino je eto ta monodrama, “Lampedusa Beach”, nepodnošljivo pretenciozno djelce; posrijedi je kvazifeministički, veoma ideologiziran diskurs, u sklopu kojeg bilo kakva događajnost ispada nakaradnom. Autorica, Lina Prosa (r. 1951.), raspisana dramatičarka i teatarska menadžerica iz Palerma, uzela je sebi u zadatak da uđe u glavu nekakve apstraktne mlade Afrikanke, Shaube, i to u času dok se ova utapa u Sredozemnom moru.
Feministička poruka
To utapanje traje toliko, da kroz Shaubine možđane proleti više filozofskih misli nego što bi ih proletjelo da se zajedno utapaju Slavoj Žižek, Tariq Ali i Yanis Varoufakis.
Autorica je dramu napisala još 2004. (kao prvi dio Trilogije o brodolomu, još: “Lampedusa Snow” i “Lampedusa Way”), upravo u doba pošto je u kina diljem svijeta već bio pristigao izvanredan Pixarov animirani film “Potraga za Nemom”. Ovdje je Shabua ljudski Nemo, ali koji se neće vratiti.
Kad upadne u more (filozofije), redom je “šacaju” morski pas, sabljan (grabežljiva riba koštunjača) te jato srdela. Ova prva dvojica dakako zločesti su, a srdelice su dobre, ženski meke i pozitivne.
Svidio mi se jedino u tekstu moment gdje Shauba osjeća da je još samo naočale drže na površini. Ali, avaj, svaki put kad misliš da će potonuti, ona uzvikne “Kapitalizam! Fuj!” i nastavi se utapati. Sabljan je očito zao jer ga krasi falusoidna “pila”, a falus je kriv i što se Shauba uopće našla u moru. Naime, na hrpi od 700 ilegalaca u barci pokušala su je silovati dvojica krijumčara, mlad i star, pa se uslijed tog brod prevrnuo i svi odoše za hranu ribama! Jaču feminističku poruku teško je osmisliti.
Dramatična glazba
U svemu tome Nina Violić lijepo se snašla. Uvjerila nas u priču, dala širok raspon emocija i pozivam publiku da je doživi. Hoće, premda je isprva odjevena u sjajno-zlatnu haljinu s pasent plivaćom kapicom, poslije kao krijumčar, a na koncu kao žena u haljini zaprljanoj. Ti kostimi Olivera Jularića nemaju smisla, a previše ga ima pijeskom posuta scena i stakleni sanduk s nekim sabljanom bez koštane sablje - rad Tomislava Ćurkovića, koji je i autor dramatične glazbe.