“Nisam se skrivao, to je zbog bombardiranja”, nervozno odgovara više puta tijekom predstave mršavi muškarac u uniformi i s brčićima pod nosom. Pitanje “Pa gdje ste se do sada skrivali?”, koje mu postavljaju ljudi iz medija, oduševljeni njegovom glumom, budi mu nervoznu potrebu da objasni kako on ustvari nikad u životu nije pobjegao od bilo koje vrste nevolje.
Muškarac koji se, eto, ipak nije skrivao je Adolf Hitler, a publika će ga moći vidjeti u predstavi “Opet on”, koja će premijerno biti izvedena 9. ožujka u zagrebačkom Kazalištu Komedija. U ovoj se predstavi austrijski kaplar budi 66 godina nakon svoje smrti i započinje neobičan život: spava u kiosku sve dok ga ne otkriju medijski stručnjaci, koji od njega naprave televizijsku zvijezdu. Onu koja je, doduše, odvratna: rasizam, ksenofobija i ostale gnjusobe ljudskog karaktera utjelovljene su u tom liku, za koji nitko ni ne sumnja da je pravi Hitler.
Tijekom predstave vidimo koliko se ljudi zapravo potiho slažu sa stvarima koje on govori, a oni koje ne vidimo, a nalaze se ispred televizijskih ekrana, oduševljeni su njegovim nastupom. Ovo zapravo nije priča o Hitleru, nego o društvu u kojem živimo i postavlja pitanje: koliko su europska, pa i svjetska društva zaista ostavila fašistički način promišljanja iza sebe?
Roman Timura Vermesa
- Moj je Hitler dosta krut, glasan i, rekao bih, određen. Ova je uloga bila izazovna jer je bilo jako puno teksta za naučiti. Nisam izmjerio minute koje provedem govoreći, ali sigurno dosad ni u jednoj predstavi nisam ovoliko govorio - kaže Dražen Čuček koji utjelovljava vođu nacista. Za ulogu se pripremao gledajući nekoliko dokumentaraca o tom pokretu, u kojima je vidio snimke Hitlerovih govora. Oni su mu bili važni da bi usvojio njegov govor tijela. Nije mu to prvi put da glumi nacista - u filmu “Narodni heroj Ljiljan Vidić” glumio je domaćeg nacista Antu Pavelića.
- Mislim da sam dobra vješalica za takve uniforme - kaže Čuček kroz smijeh, a potom se vraća na scenu. Na njoj su svi odjeveni normalno, svakodnevno, današnje, osim Hitlera, koji je odjeven kao da je izašao iz onog bunkera u Berlinu: nosi vojnički šinjel, odoru i čizme. Doduše, u jednom trenutku odjeću odnese na čišćenje (prljava još od samoubojstva u bunkeru), pa je odjeven u današnju modu, no to traje svega desetak minuta.
Redatelj predstave je Marko Juraga, a dramaturginja Jelena Veljača. Njoj je ovo prva dramaturgija u životu, kaže, iako je do sada dosta radila s glumcima. Ona i redatelj su šest mjeseci razgovarali o tome koju liniju iz romana njemačkog autora Timura Vermesa odabrati za glavnu liniju priče.
- Ovo je specifična predstava za kazalište Komedija jer je riječ o ozbiljnoj satiri. I roman i film ironiziraju društvo, a to radi i predstava. Ona je istovremeno i satirični komentar na medije i govori nam kako živimo u društvu u kojem je važan samo broj klikova, a ne i sadržaj onoga što je klikano - kaže Veljača i dodaje kako je u nekim trenucima predstave teško smijati se s Hitlerom, ali je važno spoznati čemu i s kim se smijemo.
Scena u Gundulićevoj
Istog dana će u jednom drugom zagrebačkom kazalištu, Exitu, biti prvi put 15 godina nakon zadnje izvedbe igrana monodrama “Eva Braun”. Riječ je o tekstu njemačkog autora Stefana Kolditza, koji je režirao Edvin Liverić, a Evu tumači Daria Lorenci Flatz. Predstava igra na maloj sceni kazališta, smještenoj u Gundulićevoj ulici.
Na probama se ovih dana dotjeruju samo zadnji detalji. Predstava počinje prizorom Eve na krevetu. Na sceni je još i kutija za šešire, telefon te dva saga na podu. Ništa više. Mjesto radnje: bunker, Berlin, prvi i zadnji dan života gospođe Eve Hitler. Ona nam najprije priča o trenucima intimnosti koje su dijelili ona i nacist kojeg je voljela 16 i pol godina, što ogorčeno ponavlja nekoliko puta tijekom predstave.
Ponižena žena
- I uvijek taj strah da je to bio zadnji put, da ću te izgubiti, svaki dan tijekom toliko godina - obraća se Eva nevidljivom Hitleru, a potom priča o njihovom vjenčanju. Tijekom predstave obraća se sebi, publici, i svom mužu, kojeg ne vidimo na sceni. Sanja o kraju rata, o hollywoodskoj ekranizaciji njihove životne priče koja bi se trebala zvati “Najveći ljubavni par na svijetu”, a mašta o tome kako Hitlera glumi Clark Gable, premda priznaje kako joj on nije ljepši od njenog muža.
Premda je to zapravo priča o poniženoj ženi, koja je očajnički htjela čovjeka kojeg voli i s kojom bismo mogli suosjećati, spoznaja tko je ta žena priječi mogućnost empatije. Ona, u ovoj predstavi, mrzi rat jer to znači da njen muž previše radi. A i rat je nezgodan, jer ne radi njen omiljeni dućan u kojem je naručila fine cipele iz Italije. Već s tako površnom ženom teško je suosjećati, ali činjenica da je ona Hitlerova supruga stvara odbojnost prema liku.
Daria Lorenzi Flatz tu je ulogu prvi puta igrala prije 18 godina i kaže kako joj je tada, kao mladoj glumici, bila zanimljiva izvedba monodrame, no danas joj je puno važnije zašto raditi neku temu. Ovaj je komad, kaže, važno izvesti upravo u ovom trenutku povijesti.
- Svi vidimo koliko desnica jača u svijetu i zato mi se čini da je važno osvježavati teme koje govore što se događa kada prevlada opcija koja smatra da netko nema pravo živjeti.
Mi možemo biti isključeni i reći da nas politika ne zanima, to je komotna opcija, no činjenica je da nas se sve to tiče. Treba biti budan i prepoznati male znakove koji daju do znanja što se sprema - kaže Lorenzi Flatz, koja se tijekom predstave nekoliko puta presvlači. Na sceni je najprije u dugoj zelenoj haljini, a potom se skida u korzet, te navlači dugu crnu suknju.
Pojašnjava da je sam lik Eve Hitler zapravo i ne zanima previše. Ona je samo sredstvo da se neke stvari kažu, pojašnjava. Za ulogu se nije pripremala gledajući filmove - odlučila je lik utjeloviti na neki svoj način. Jednaku je odluku donijela i kada ju je prvi put zaigrala.
- Ne bih rekla da je teško raditi monodramu, samo je drugačije. Ovdje si sam sa sobom, na neki način plešeš solo - kaže Lorenzi Flatz.