Glumac Filip Križan (30) prvi put u teatru ili u kinematografiji radi tekst Damira Karakaša, Dramsko kazalište Gavella za kraj siječnja priprema premijeru predstave “Sjećanje šume”, po istoimenom nagrađenom romanu u kojem se pisac vraća ličkim korijenima, predstavljenima prvi put prozno u čuvenoj zbirci priča “Kino Lika”, što govori o djetinjstvu tamo negdje, u okrugu općine Brinje.
Srce i mistika
- Lijep materijal, lik koji igram je sigurno dijelom autobiografski vezan za pisca, međutim je dio i univerzalne priče u odrastanju u nekome razdoblju. Svijet je to već iščezao; dječak kojem je u predstavi 11 godina 90-ih je uzeo pušku, otišao u rat. Roditelji mu danas žive u nekom od sela koje ima pet stanovnika, a u ono vrijeme ih je imalo 50 do 100 - tumači svoju ulogu Filip Križan kojem nije bilo teško poistovjetiti se s nečijim odrastanjem u prirodi, budući da je svoje nježne godine proveo u Fažani pokraj Pule.
Lik kojeg igra ima srčanu manu.
- Srce je nešto mistično, u simbolici puno šire od medicinskih oznaka. Dječakova baka kaže da je faličan, kao neki polučovjek koji nije sposoban živjeti, a netko ga je stvorio da živi. On kao takav, s takvom smetnjom, nalazi se u geografskom prostoru gdje uspijeva naći vremena pogledati u nebo, pročitati knjigu, osluškivati oko sebe. Dok njegovi roditelji sve vrijeme provode u muci i radu, u naporu, dječak nevino otkriva dokolicu iako i on mukotrpno radi. Dokolicu kao umno stanje, ne ljenčarenje. Kao što je kazalište dokolica određenog broja ljudi - nastavlja Filip Križan o predstavi u režiji mlade Tamare Damjanović. Pored nje, na probama je i pisac Karakaš koji nerijetko pomaže glumcima u otkrivanju narječja predstave.
Jezik
- Jezik je predivan, ima čakavice, ikavice, ekavice, kada se svlada vrlo je melodiozan. Pisac nam pomaže i u prijateljskim razgovorima o nama samima - govori glumac koji pored domaćih autora koje radi u kazalištu - u posljednje vrijeme radio je po tekstovima Ivane Sajko, Mislava Brečića, Tene Štivičić - kod kuće čita Ivicu Prtenjaču, Kristiana Novaka. Često surađuje s Teatrom Exit (spomenut će predstavu “Crveno” kao jednu od značajnijih), a od važnijih uloga u matičnome teatru igrao je genijalnog skladatelja u predstavi “Amadeus”.
Maštoviti Gigo
- Ljudi su voljeli tu predstavu. Većina ih je prethodno pogledala Formanov film i nije da su bili bez očekivanja. Mozart mi je bio velika škola o kazalištu: kako je kad neke stvari trebaš i povesti i nositi kroz veće okvire, veći ansambl - sjeća se.
Jedna od važnijih uloga koju je ostvario na televiziji i filmu bila je uloga Pike, nezakonitog sina oca kojeg tumači Zlatko Vitez koji, pak, u filmu “Život je truba” zakonito ima još dva sina koje igraju braća Goran i Bojan Navojec.
- S Vitezom nikad prije ‘Trube’ nisam radio, ali smo se poznavali. Tatek je bio dobar partner, nije me priznao za sina, ali eto. Predivno iskustvo, i što se tiče kolega i što se tiče produkcije. I inspirativno, budući da su kolege Navojci doista braća. Film je proizveo jedan feel good, nešto čemu se hrvatska kinematografija doista može približiti široj publici: ‘Truba’ govori o obitelji, prijateljstvu, opraštanju, gradska je priča, mnogi se mogu prepoznati u ritualima blagdana, vjenčanja, događajima koji spajaju ljude - govori Križan koji je interesantan i u ulozi hipstera kod Ivana Gorana Viteza u filmu “Narodni heroj Ljiljan Vidić”.
- Gigo je lud, blesav, maštovit. Njegov je pogled na stvarnost oslobađajući za glumce. Humor mu ne shvaćaju sve generacije. No poglavito ga mogu shvatiti oni čiju su mladost odredili Monty Python ili Crna Guja, budući da Gigina poetika ide iz toga, a opet je svoja - govori o “Narodnom heroju” glumac koji je igrao i u filmu “Goran” Nevija Marasovića. Tamo je Dragan, tip koji dolazi u mikrokozmos Gorskog kotara, arhitekt i dečko glavnog junaka, padobranac u snježnoj kotlini.
Kako živi izvan scene i seta?
- Lijepo živim, supruga Iva Visković također je glumica, obitelj smo proširili za još jednog člana, kćerkicu Minu. Roditeljstvo je trenutak koji izmakne centar iz tebe. Neke drame koje sam prije nosio u sebi oko posla odjednom mi se čine manje. Ne da ne berem brigu, da sam se raspustio, nego su mi se stvari rasvijetlile iz nekog prije nepoznatog kuta.
Sve što doživiš u životu određuje te u nekoj mjeri kao glumca, ne možeš od toga pobjeći. Ne bih uspoređivao majčinski osjećaj s očinskim, velika je razlika, ali i očevima se otvaraju horizonti - o roditeljstvu će.
Ispucavanje
Nogomet je nekad igrao, više ga ne igra, no voli gledati utakmice.
- Često kad razgovaram s kolegama koji su mi bliski i privatno, putem razgovora o nogometu lakše se shvatimo o samoj predstavi: ‘dodaj loptu, utrči u prostor, sad ću ti je ja dodati, trči pa zabij gol, ne možeš pucati cijelo vrijeme, moraš znati i zadržati loptu...’. Nekad si fantazist, nekad si lijevi bek, nekad si motor ekipe, nekad si golman, onaj koji daje samopouzdanje drugima, koji će spasiti stvar ako netko pogriješi.
Uglavnom, sve je pitanje igre, ne ljutiš se, brazilski se nasmiješiš i kad uspiješ i kad ne uspiješ. Kako u nogometu, tako i u kazalištu. I kod najvećih kazališnih umjetnika na koncu se sve važno može svesti na nogometnu filozofiju. I samo igranje predstave dođe mi kao neko ispucavanje. Kao oslobođenje - završava Filip Križan.