IGOR KOVAČ

INTROVERTIRANI ZAVODNIK HRVATSKOGA GLUMIŠTA ‘Rat me naučio skromnosti. Najsretniji sam kad se vratim očevim lipicancima u rodnu Slavoniju'

    AUTOR:
    • Ivana Mikuličin

  • OBJAVLJENO:
  • 27.11.2016. u 12:11

Zagreb, 211116.
Studio Hanza media.
Igor Kovac je kazalisni, televizijski i filmski glumac.
Foto: Sandra Simunovic / CROPIX
Sandra Šimunović / Hanza Media

Uskoro će u Gavelli u ‘Pričama iz bečke šume’ odigrati vulgarnog macho tipa koji živi za kvartalne ljubavi i novac. No on sam, ograđuje se, sve je samo ne takav lakomi malograđanin. Igor Kovač, rođen 1983. u Vukovaru, nije na društvenim mrežama i do njega mogu doći tek obožavatelji koji se odvaže, po starinski, napisati mu pismo i poslati ga u kazalište

Najveći kompliment među kolegama udijelio mu je Rade Šerbedžija riječima 'Igore, ti si tako dokumentarni glumac, prirodan, uvjerljiv'. Samozatajan u velikoj konkurenciji muških glumaca u ansamblu kazališta Gavella, Igor Kovač ponosan je i što ga ne prate priče o nemoralnom načinu zaposlenja.

'U Gavellu sam prešao iz riječkog HNK poput kakvog centarfora. Nastojim kao taj traženi i plaćeni centarfor biti posvećen poslu, a ostati privržen običnom, staromodnom, rutinskom življenju. Ostati čovjek kad nisam na pozornici. Zbog zdravlja, jer gluma odveć crpi emocije i živce', kaže Igor Kovač, koji je igrao Ratu Tvrdića u filmu 'Bit ćemo prvaci', Peru Kvesića u 'Crno-bijelom svijetu', za ulogu u 'Koscu' dobio je Zlatnu arenu, a zaigrao je i mladog Tina Ujevića u igrano-dokumentarnom serijalu koji izlazi 2017. godine.

Danas u 33., u Isusovim godinama, na glasu kao jedan od fatalnijih muškaraca glumišta, konačno će na daskama Gavelle zaigrati i macho profil te izaći iz kolotečine uloga vjernih muževa ('Madame Bovary'), dobroćudnih zaručnika ('Umišljeni bolesnik') i naivnih provincijskih đaka ('U registraturi'). Igor Vuk Torbica dao mu je u 'Pričama iz bečke šume' ulogu beskrupuloznog zavodnika Alfreda, ali samoživi je Alfred, ograđuje se Kovač, sve samo ne ono što je ovaj glumac privatno.

Kako sa ženama

'Muškarac malograđanskih manira, on ima način kako sa ženama. Koristi lukave ljubavničke fraze poput 'oprosti, ali ja ti ne mogu ništa ponuditi u životu' ili 'ja nisam vrijedan tvoje ljubavi', čime samo raspiruje žensku znatiželju i strast. Taj je Alfred jednoj ženi, Marijani, koju igra Nataša Janjić, uništio život, uništio zaruke. Napravio joj je dijete, a onda iznenada shvatio da mu više nije zanimljiva. Alfredov je motiv prolazna zaljubljenost, kvartalna ljubav, novac. Vulgaran tip. Charles Bovary, kojeg igram u Gavelli, brižljiv, strpljiv, posvećen Charles, to bih bio više ja osobno...', opisuje Igor novu ulogu u predstavi čija je premijera 5. prosinca.

Opći je stav, dakako, da je dosadnije u teatru igrati solidne muškarce.

'Imam sreće što sam dobio priliku igrati nekog zajebanog tipa, negativca dobroćudna lica, koje zavoliš. Nešto poput Kevina Spaceyja koji igra pokvarenog političara najgore vrste, a gledatelji ga zapravo simpatiziraju', razmišlja Kovač.

Golotinja u teatru

Glumačka partnerica Nataša Janjić vrlo ga je ugodno iznenadila, no taji koliko je njihov odnos scenski opscen. Od opscenosti u kazalištu Igor Kovač, uostalom, ne bježi, a u filmu je smatra uobičajenom pojavom.

'U Rijeci sam u predstavi 'Together' igrao latentnoga gaya, morao sam se skinuti pred frajerom, a on se u tom trenu kao oduševi. Nisam pak siguran je li publika dovoljno zrela gledati mene ili drugog kolegu posve golog kako, recimo, šetamo scenom. Ni za samoga glumca nije isto skinuti se jednom na filmskom setu, evo u filmu 'Trampolin' imam golišavih scena s Tenom Nemet Brankov, i skidati se doslovno svaku večer uživo u kazalištu', kaže glumac koji nije na društvenim mrežama, introvertirana mu ćud brani pretjerivanje u eksponiranju na društvenim okupljanjima i vrlo malo ljudi ima njegov telefonski broj.

Zagreb, 211116.
Studio Hanza media.
Igor Kovac je kazalisni, televizijski i filmski glumac.
Foto: Sandra Simunovic / CROPIX
Sandra Šimunović / HANZA MEDIA
 

'Imam kontakte s publikom nakon predstave, ali ne u smislu fatalnih ljubavnih poruka. Ljudi se općenito boje onih koji šute, pa mi se stoga vjerojatno žene i ne usude previše približiti. Mlade i meni nepoznate žene to čine doista rijetko jer razmišljaju kroz društvene mreže. Kako ja tamo nisam, za njih niti ne postojim pa bi se reklo da do mene mogu doprijeti samo smjele, odvažne, direktne ili one koje cijene lijepi starinski običaj slanja pisama na kazališnu adresu', govori glumac, koji ne krije da je četiri godine u ljubavnoj vezi s kolegicom Anđelom Ramljak.

'Anđela je jedna neobična žena, nema ih puno kao što je ona, pa vjenčanje nije isključeno. Ima sve odlike žene koja je uspješna i talentirana, vrlo je privlačna i drugačijeg pogleda na život. Zaljubljen sam u njezina razmišljanja. Ne voli lake stvari, lake note, zna kuda ide i što radi, odrješita je i bez fatalnih padova', hvali Kovač djevojku.

Za razliku od nje, glumac za samoga sebe kaže da se previše samopropituje u životu i ponekad ponire sam sa sobom. Poput junaka velikih ruskih romana, fragilan je, melankoličan i ponekad dezorijentiran. Potencijalni Vronski ili Pečorin koji je sa sobom u Zagreb donio širinu i melankoliju slavonske ravnice, napaćene i prezrene u vremenu kada je sve više ljudi napušta.

Rođen 1983. u Vukovaru, živio je u Bapskoj kraj Iloka, u Njemačkoj i Osijeku tijekom rata, a u Zagrebu je od 2004. i upisa na Akademiju, s tim da je međuvremenu kraće živio i u Rijeci.

'Rat me učinio skromnim, a skromnost glumca čini bližim njegovim likovima. Kad se u životu poništiš i počneš od nule, to je proces istovjetan glumačkom radu gdje je svaka uloga napor bez minulih zasluga', razmišlja.

Tijekom rata je sa sestrom i majkom izbjegao u Njemačku. Nakon pada sela i Vukovara otac je pošao za njima.

'U Njemačkoj sam pohađao osnovnu školu, proživio šok adaptacije, pa šok povratka, ne razumjevši ništa od toga uistinu, u svom nesvjesnom dječjem stanju. Vratili smo se u Osijek 1996., kuća u Bapskoj bila je zapaljena, obnavljala se do 1998. i našeg povratka u selo', priča glumac.

Slavonski mir

Prije rata imao je idilično djetinjstvo na selu gdje je majka radila u upravi tvornice, a otac se bavio poljoprivredom, živjeli su u blizini bake i djeda.

'Slavonija je pitanje mentaliteta, mi smo mirni ljudi, drugačije vezani za prirodu, nemamo osjećaj tjeskobe i darežljivi smo u tom bogatstvu hrane koju zemlja daje. Toplina, smirenost i širina jest stanje koje i danas postoji kada pođem u Bapsku, unatoč svemu što je bilo prije. Majka mi je danas pokojna, 2007. umrla je od bolesti, ali imam predivnu maćehu, mlađa sestra je s njom. U Slavoniji sam ljeti, zavučem se u stolariju ne bih li izradio nešto od drveta. Volim jahati konje po ravnici, njivama, poljima, to su očevi lipicanci, paradni konji za Vinkovačke jeseni', završava Igor Kovač.

Izdvajamo