Ivica Buljan, direktor Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, rijetka osoba koja je u povijesti hrvatskog teatra ravnala dramom dviju nacionalnih kuća, budući da je nekoć bio šef splitskim glumcima, čovjek je koji je na velika vrata vratio domaći, suvremeni, jučer napisani tekst u središnju nacionalnu kazališnu kuću.
Buljan je u svojoj dosadašnjoj karijeri režirao po Europi, Rusiji i SAD-u, a u Obali Bjelokosti prvi je postavio Krležino “Kraljevo”. Gost je predavač na kazališnim akademijama u Rennesu i Saint-Etienneu u Francuskoj te nosilac odlikovanja Viteza reda umjetnosti i književnosti francuske Vlade. U zagrebačkom HNK upravo režira roman Kristiana Novaka “Ciganin, ali najljepši” u dramatizaciji Ivora Martinića, a premijera je najavljena za 30. prosinca.
O predstavi se već tjednima živahno raspravlja po kazališnim kuloarima i više je razloga za to: riječ je o još jednoj praizvedbi po Kristianu Novaku, nakon što je u istoj godini ZeKaeM lansirao “Črnu mati zemlu”, glumci se opet moraju preznojiti oko međimurskog, u naslovnoj je ulozi sin Ivice Vidovića, sam tekst bavi se s više različitih i aktualnih socijalnih neuralgija odjednom.
- Roman Kristiana Novaka oduševio me na prvo čitanje. Obuhvaća teme međuetničkog nasilja, agresije većinske zajednice nad manjinskom, suočava nas s imigrantskom krizom koju društvo negira. Međimurska zemlja postala je pozornica svijeta s potencijalima antičke tragedije, a prizori su živi, obojeni, puni humora i empatije. Četiri velike priče Ivor Martinić oblikovao je u dramu koja napušta teatarska pravila, i koristi se tehnikama TV i filmske scenaristike, ne bježi od psihološkog realizma, oniričkih elemenata, pučke satire do melodrama - objašnjava zašto se odlučio “Ciganina” režirati u HNK.
Više je slojeva koje tekst donosi. Počnimo od ljubavi između Međimurke i bitno mlađeg Roma, koja ostavši bez posla i na rubu društva postaje bliska njemu. Oboje na rubu, ali iz različitih razloga.
- Model fassbinderovske skandalozne veze između zrele žene i mladog Roma višestruko je transgresivan. Patrijarhalno društvo osuđuje slobodoumne junakinje kakva je Milena. Ona je po nepravdi izbačena s posla jer joj je namještena financijska afera. Kao rastavljena žena bez djece meta je prezira okoline, koji dodatno pojačava seksualnom aferom s više nego dvostruko mlađim muškarcem, i to obojenim. Pogrdno je nazivaju kurvom i nerotkinjom. Mafijaši je podvrgavaju svojim pravilima tek kad slome njezina ljubavnika. Milena odluči postati balkanska Erin Brockovich koja umjesto s korporacijom kreće u borbu protiv braniteljske klike. Kad je nadomak otkriću koje bi mogla prijaviti policiji, ona se slomi zbog ljubavi.
U priči imamo Međimurce, kurdske izbjeglice, Rome. Svi su na jednom prostoru i svi su u odnosu na nešto i nekog subverzija. Međimurci su, opće gledano, u Hrvatskoj marginalija u odnosu na agramerski “vlastelinski” krug.
- Novakovo Međimurje živopisno je u detalju, u govoru, emotivnoj geografiji, etnopsihoanalizi, zato može biti razumljivo svuda u svijetu. I Novi Zeland, i Poljska, i Hrvatska imaju ta zabačena mjesta u kojima vlada zakon jačega. Život u provinciji posvuda je sličan, u njoj se skriva zlo, koje odjednom iscuri i dobiva gravitaciju, pretvara se u mržnju, a onda u nasilje. Ljudska prava onda zamijeni pravo na oduzimanje tuđe slobode.
Otkad ste direktor Drame HNK opredijelili ste se pretežno biti redatelj hrvatskih pisaca, režirali ste “Vučjak”, “Tri zime”, sada “Ciganina”. Jednako tako Drama HNK bolje uspjehe na blagajni postiže s Matom Matišićem, Tenom Štivičić, Vjekoslavom Majerom i Krešom Golikom nego s Čehovom i Shakespeareom. Kako to tumačite?
- To me pitaju kolege iz europskih kazališta. Stanislas Nordey, direktor Francuskog narodnog kazališta u Strasbourgu, zagovarač suvremene dramaturgije, pričao mi je koliko problema ima ako na repertoar stavlja nove komade. Slična iskustva imaju u Njemačkoj, rijetko daju nove domaće tekstove. U Sloveniji pokušavaju privući pisce da pišu drame, ali nisu tako dobro prihvaćene kod publike. Više od desetljeća imamo dramatičare od starijih, preko Mate Matišića, Tene Štivičić, Lade Kaštelan, Ivora Martinića, Ivane Sajko, Nine Mitrović, Damira Karakaša do Dina Pešuta i studenata čije drame pokušavam pratiti. Dramatika je vitalni dio domaće scene u rasponu od tradicionalističke, preko tekstova koji kritički tretiraju današnjicu do formalnih inovacija. Pridružimo li tome romanesknu produkciju blisku kazalištu, doći ćemo do odgovora zašto publiku zanimaju priče o ovom trenutku. Bojim se da ćemo u budućnosti imati problema kome igrati naslove, ili autore koji pripadaju kanonskom literarnom korpusu.
Do dolaska u HNK imali ste dvije prepoznatljive redateljske linije, dva redateljska lica, recimo da jedno lice čine slovenski “Glembajevi”, drugo “Garaža”. U HNK kao da ste ta dva rukopisa spojili u jedan. No što je danas s nizom “Garaža”, “Kiklop”, “Žuta crta”, “Elementarne čestice”…? Zato više na hrvatskim pozornicama ne režirate te uzbudljive, energične komade?
- HNK mi je zbog svoje funkcije i arhitekture dao mogućnost kreirati repertoar koji uključuje drame s više lica nego što je to moguće na alternativnim scenama. Odnos pozornice i gledališta diktira dramaturgiju. Teško zamišljam predstave poput “Žute crte” na sceni HNK, jer je kod nas prvi red gledališta udaljen od pozornice kao zadnji red u prostoru u kojem se igrala “Crta”. Isto je s “Elementarnim česticama” koje traže interakciju s publikom. Umijeće je na našoj pozornici stvarati suvremeni repertoar koji ima epske dimenzije. Scenografi kao Aleksandar Denić ili Numen su baš kod nas ostvarili izvanredna sintetična djela koja prostor tretiraju kao totalitet.
U novoj se predstavi pojavljuje mnogo mladih glumaca, studenata Akademije, a naslovnu ulogu povjerili ste Vidoviću mlađem. Kako vi vidite tog glumca koji svijetli kao neka lučica među onima ispod 30 s diplomom zagrebačke Akademije?
- Na audiciju se prijavilo šezdeset glumaca iz regije. Uloge za koje sam tražio mlade izvođače specifične su zbog dobi i izgleda. Nisam u proces ušao s definiranom idejom o kastu. Filip Vidović pripremio je monologe suvereno i rafinirano, nakon njegova nastupa nisam imao dileme. Ima dobru artikulaciju, fizički je spreman, ima sve kvalitete za glumca velikog formata. Na probama se to potvrdilo. Inteligentno kreira situacije, briljira u psihološkim prizorima, slobodan je u izrazu.
Kao direktor Drame volite imati premijere 30. prosinca, pa će tako i “Ciganin” igrati tada. To vam je neki gušt, neka proslava Nove godine u teatru?
- Praizvedba Krležina “Vučjaka” u Gavellinoj režiji bila je na taj datum, ta diskretna posveta je postala mala tradicija. Lani su u tom terminu praizvedeni “Ljudi od voska”, naša amblematska predstava. Rad u Drami je intenzivan. Počele su probe za “Kralja Leara” u režiji Janusza Kice, usred “Ciganina” nekoliko dana s glumcima će raditi Erik Ulfsby, gost iz Norveške koji na proljeće režira “Peer Gynta”. Atmosfera među glumcima je odlična, spremni su na frenetični ritam, a taj se entuzijazam presijava u izvedbama i prenosi na publiku.
HNK je dvije sezone zaredom imao najbolju predstavu sezone, “Tri zime” i “Ljude od voska”. Nisu dobile Nagradu glumišta. “Ljudi od voska” nisu ni nominirani. Mislite li da Nagrada glumišta želi poniziti HNK Zagreb?
- Nisam član udruženja koje dodjeljuje Nagradu glumišta. Ponosan sam nedobitnik ijedne njegove nagrade, ne komentiram njihove odluke nego promašen sistem. Postoje festivali kao Theatertreffen u Njemačkoj ili Borštnikovo srečanje u Sloveniji, gdje selektor bira najbolje predstave sezone, a ugledan žiri kritičara bira najbolje, ili nominacije kao u Francuskoj, ali je tamo biračko tijelo mnogobrojnije. Kod nas je ovo uska cehovska nagrada koja pretendira na ekskluzivnost.
U više hrvatskih kazališta trenutačno se vodi politička, umjetnička i lobistička bitka za to tko će biti ravnatelj. Kako se vi osobno borite s uplivom političkog u HNK? Poznato je da ste osoba lijevo-liberalnih stajališta i da, naravno, niste svim političkim strujama po volji?
- Politički stavovi neodvojivi su od umjetničkog angažmana. Zalažem se za slobodu, jednakost i solidarnost, iz tih vrijednosti proizlaze moji istupi. Ekonomska kriza nije izgovor za izostanak društvenog napretka. Sekularno društvo znači poštovanje prava manjina i njihovu afirmaciju. Obrazovanje i kultura su budućnost, ali jedno i drugo moraju biti politički projekt visokog intelektualnog kapaciteta. Hrvatska ne može živjeti izvan progresivnog svijeta, zato se angažiram protiv autoritarnih i ekstremističkih projekata.
Niste samo direktor Drame nego osoba širokih intelektualnih i umjetničkih interesa i znanja. Kao međunarodno afirmirani redatelj, dobitnik francuskog odličja Viteza reda umjetnosti, što biste preporučili publici i što se vama sviđa iz repertoara HNK što nije Drama?
- Dubravka Vrgoč, Nikša Bareza i Leonard Jakovina kolege su s kojima se sastajem svakog tjedna. Razgovaramo o repertoaru, iz tih diskusija rađaju se projekti koji nisu usmjereni samo prema matičnim ansamblima. “Evanđelje” je bila predstava svih triju grana, i to je prednost kuće kao HNK. U “Vučjak” sam pozvao Tvrtka Stipića i Sinišu Hapača, u “Tri zime” plesače Rieku Suzuki i Simona Yoshidu. Volim Verdijeve “Sicilijanske večernje” u režiji Janusza Kice, “Kein Licht” Nicolasa Stemanna u Operi, u Baletu Mujićeve “Glembajeve”, “Tamne pejzaže” Maše Kolar i Marjane Krajač.
Kakva je vaša interakcija s ansamblom Drame HNK. Koga biste istaknuli kao primjer profesionalca, umjetnika intelektualca?
- S glumcima imam dobre odnose. Drama HNK model je dobrog kolektiva. Sudjelovao sam na konferenciji o repertoarnim kazalištima gdje je naš primjer uzet kao funkcionalan model u kojem su zaposleni svi glumci. Uz četiri premijere, što je okvir propisan od osnivača, pokušavamo se profilirati i kao rezidentni centar. Ove godine kod nas rade Bad.Co. Otvaranje prema novom kombiniramo s abonentskim modelom, koji ima svoje zakonitosti.
Mani Gotovac nedavno je javno spomenula da vas vidi kao direktora “Gavelle”. Što kažete na to?
- Bio sam uvjeren da nakon četiri godine u HNK Split, koje sam smatrao društvenim angažmanom, više neću biti direktor nekog kazališta. I predomislio sam se. Moja je prva strast i profesija režija. “Gavelli” želim predanog ravnatelja.