Na audiciji me odabrala za svojeg partnera jer sam joj izgledao suho i gladno. To mi je priznala dugo godina nakon te odluke koja nam je promijenila živote. Proveli smo 50 godina zajedno, vjenčali se i dobili kćer, nastupali diljem svijeta... Nikad se nismo ozbiljno posvađali. Ona nije bila taj tip, a kad sam se naljutio, obično sam sebi nešto gunđao u bradu. Ona je bila divan, divan čovjek - kaže mi Jelko Yuresha, odnosno Željko Jureša, hrvatsko-britanski plesač, koreograf i kostimograf, na početku obilaska izložbe “Balet i strast”, koja je ovog tjedna otvorena u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu. Inače, govori o svojoj pokojnoj ženi Belindi Wright, slavnoj balerini čije kostime i fotografije nalazimo u svim dvoranama. Upravo je ona odredila njegovu karijeru, ali i njegov život.
Baletan Jelko Yuresha
Ta je izložba nastala od predmeta iz njihove zajedničke zbirke, koje je Jureša ove godine donirao Muzeju. Nisu svi izloženi: darovao ih je petstotinjak, od čega je izložena polovica. Za sve jednostavno nema mjesta. Tu su zbirku Jelko i Belinda skupljali cijelog svog života; kupovali, dobivali, a neke su čak i naslijedili od svojeg velikog prijatelja Antona Dolina, koji je i sam bio kolekcionar. Nisu od njega dobili samo predmete, nego i prava za prenošenje njegovih koreografija “Giselle”, “Pas de Quatre” i “Varijacije za četvoricu”.
Jelko je u Zagreb doputovao nekoliko dana prije izložbe. Iako je u svibnju ove godine napunio 80, pršti energijom. Svih izložaka na izložbi itekako se sjeća i rado mi priča o njima. Iza svakog stoje mali, šareni trenuci - neke od njih dijeli sa mnom, druge mi prešućuje jer su privatni i vezani uz trenutke prijateljstva koje je dijelio s važnim ljudima u svojem životu.
Priča o ljubavi i plesu
Ovo je najcjelokupnija priča o baletu koju sam ikad vidjela, razmišljam dok ga slijedim kroz dvorane. Koliko je to priča o povijesti tog plesa, jednako toliko priča je o ljubavi - onoj koju je on osjećao prema svojoj pokojnoj supruzi, kao i o osjećaju koji su oboje imali za balet. Nemjerljiva, ogromna, ispunjujuća emocija koja je posve odredila njihove živote. Puno je Belinde u tim dvoranama - njezinih slika, kostima, nakita. Međutim, najviše je Belinde u njemu - dok priča o njoj i dalje ga ispunjava toplina, lice mu ima neki drugačiji izraz i ton glasa postaje mekši. Ona je bila njegova partnerica, muza i jedina životna ljubav.
Sve što možemo vidjeti u dvoranama Muzeja izašlo je iz ljubavi koja se neočekivano rodila u jednoj londonskoj plesnoj dvorani 1960. godine.
No vratimo se još malo u prošlost. Kako je zapravo počela priča koja je Yureshu na kraju na neobičan način vratila u rodni grad? I kako je mali Željko s Gornjega grada dospio na svjetsku baletnu scenu?
Prve je korake napravio u zagrebačkom studiju šefa Baleta Mile Jovanovića, a prekretnica je bio trenutak kad je otišao u Internacionalnu baletnu školu u Kaštel Kambelovcu, koju su vodili Ana Roje i Oskar Harmoš.
- Volio sam plesati pa sam plesao, no Ana Roje je za mene govorila da neću uspjeti. Pokazala bi na mene i rekla: “Vidite kako Jureša radi? E, nemojte tako raditi”. Njezini su me komentari jako obeshrabrili, ali ipak sam otišao u Englesku. Nastavio sam učenje u Legat School of Ballet, a tijekom karijere radio sam s nekim od najvećih plesača i koreografa tog doba, druge sam podučavao, putovao sam svijetom... Ostvario sam snove kakve nisam mogao ni sanjati - priznaje Jelko na početku našeg obilaska, koji je potrajao nekoliko sati.
Pozornost mi privlači velika fotografija, smještena nedaleko od ulaznih vrata: “Trnoružica”, 1964. godina. Yuresha je u skoku, točnije u grand jeteu, lebdi scenom. Kritički promatra tu sliku. Ne voli je, kaže, bilo je i boljih.
- Pogledajte, pa noge mi nisu posve pružene. Međutim, u to doba su tehnički zahtjevi od plesača bili drugačiji. Danas je na sceni bitna samo virtuoznost, ali to nije ono što publika pamti. Vi ste odvrtjeli sjajne pirouette i svi su oduševljeni, ali to sutra već zaborave, no osobnost na sceni, ono što ja dajem iz sebe - e, to se pamti - ističe Yuresha i pokazuje mi neobične crne papuče u vitrini smještenoj tik uz sliku. Crne su, imaju vrpce koje su služile za vezanje oko zgloba, a izrađene su od kozje kože i satena. Uske su i dugačke. Izgledom podsjećaju na špicu (baletnu papučicu) jer imaju četvrtast vrh, no ne pružaju potporu plesačici koja želi balansirati na vršcima prstiju.
- To mi je ostavio Dolin, nemam pojma odakle mu. Izgledaju novo, a znam da su izrađene početkom 19. stoljeća. On je bio dobar prijatelj s balerinom Tamarom Karsavinom pa je možda to bio njezin poklon. U to su doba zapravo na vršcima prstiju mogle plesati samo one balerine koje su imale dovoljno snažne noge jer nije bilo papučica koje su mogle pomoći - pojašnjava Yuresha.
U sljedećoj dvorani pokazuje mi ogrlicu i tijaru koju je sam kreirao za prvu izvedbu baleta “The snow maiden” na Zapadu. Belinda je bila model za njihovu izradu i ona ih je nosila dok je plesala. Nije se bunila, kaže, jer plesači su navikli da bespogovorno nose ono što drugi smisle za njih. Činjenica da je njezin suprug kreirao nakit nije ništa mijenjala, tako da na njegove nacrte nije imala nikakve primjedbe niti je tražila promjene.
Baletan Jelko Yuresha obišao je s novinarkom Zrinkom Korljan izložbu svojih eksponata pod nazivom Balet i strast u Muzeju za umjetnost i obrt.
Nek’ se vide noge
- Isto je bilo kada sam nacrtao pačku (baletnu suknju, op. a.) za “Giselle”. Uvijek mi je bilo bezveze da je ta pačka predugačka i pokrije koljena balerine pa joj uopće ne vidimo noge. Zato sam je odrezao - moja je haljina bila dugačka do koljena, a ipak je imala prepoznatljiv oblik. Belindi se to svidjelo. Znate, imala je sjajne noge i nije imala problema s tim da nosi kratke suknje. Na pozornici je izgledala sjajno u toj pački - kaže Yuresha nostalgično i dodaje kako je njihova prijateljica, slavna engleska balerina Alicia Markova, koja je dobila titulu dame zbog doprinosa plesu, imala problema s kratkim suknjama i uvijek je željela da joj noge budu čim više pokrivene. S Markovom su tijekom karijere oboje bili jako dobri. Za nju Yuresha ima samo riječi hvale - bila je to, kaže, divna žena, koja je imala fantastičan smisao za humor.
Sljedeći predmet na koji nam pogled istovremeno pada je fotografija iz 1959. godine, na kojoj je prikazano nekoliko plesača koje je primila Kraljica majka. Belinda je, naime, bila pozvana da u Palace Theatreu u Manchesteru nastupi pred kraljicom, a Jelko joj je tada bio (samo) plesni partner pa su nastupili zajedno. Bilo je to na priredbi “Royal Variety Performance”, a upravo za taj nastup Belinda je tražila partnera. Upoznali su se samo nekoliko mjeseci prije. Zajednički su otplesali “Veliki kraljevski pas de deux”, kojeg je koreografirao tadašnji Belindin suprug Wolfgang Brunner. Nakon toga ih je kraljica primila.
- To je bio prvi važan događaj, a potom sam nastupio na BBC-jevoj produkciji “Trnoružice”, s Margot Fonteyn u glavnoj ulozi. To je prenosila Eurovizija pa su mnogi vidjeli naš ples i nakon toga je moja karijera krenula uzlazno. Dobio sam mnoge ponude, a odabrao sam raditi u London’s Festival Balletu. Bilo je to čudo koje nisam mogao očekivati ni nadati mu se - kaže Yuresha, koji kaže kako se ne sjeća kako je preživio prve godine života u Engleskoj. Ples u Legatovoj školi bio je besplatan, ali što je jeo i kako je plaćao ulaznice na baletne predstave to mu je i samom još nejasno. Nekako je, eto, preživio, a možda je Belinda bila u pravu kad je rekla da joj je na audiciji za partnera izgledao gladno jer tih dana baš i nije previše jeo.
Stare papučice
U jednoj vitrini vidimo dva mala krila, načinjena od žice i tila. Ona se u baletu “Giselle” nalaze na leđima plesačice u drugom činu, sugerirajući da je umrla i postala vila. Malo su hrđava, kaže Yuresha, ali to nije od zuba vremena, nego od znoja. Sjetio se kako je nakon jednog nastupa u Bombaju Belinda iz kose izvukla ukosnice koje su zahrđale na toj izvedbi. Bilo je vruće, nije bilo klime pa su se takve stvari tada često događale.
Nešto dalje su smještene knjige o baletnim umjetnicima koje je tijekom karijere prikupio. Pokazuje mi knjigu “The Royal Ballet - The first 50 years” i smije se.
- Unutra je popis predstava i plesača koji su u njima nastupali pa se vidi da sam ja nastupao više od Nurejeva. Tja, on je bio zvijezda i mnogo je koštao, a ja nisam imao toliku cijenu pa su mene češće uzimali - kaže Yuresha, koji u prvi mah samo prolazi pokraj okvira na kojem se nalaze špice. Na njima su potpisi: Wright, Herrera, Pliseckaja, Uljanova... Naglo ga zaustavljam.
- Ah da, pa ima tu i špica. Nismo ih puno prikupili jer se one brzo troše, a stare papuče se ne zadržavaju. Vidite ove crvene, to su Belindine zadnje špice. Sa scene se povukla na našoj turneji u Tokiju, 1977. godine, a ja sam plesao do 1982. Ove meke papuče nemaju potpis, ne znam, možda su čak i moje - dodaje Yuresha promatrajući ih.
Pogled nam potom privlači njegova slika, ulje na platnu, koja se nalazi na zidu preko puta. Yuresha je odjeven u kostim vojvode Albrechta iz “Giselle”. Ne vidi se dugi plašt, ali uvjerava me da ga je imao na sebi. Slikarici Doris Lurot Betjeman pozirao je tijekom nekoliko mjeseci ‘67. i ‘68. godine, svakog dana u šest sati ujutro, jer je to bilo vrijeme mira i tišine. Jednog takvog jutra na vrata su mu pokucali policajci u pratnji zaposlenika imigracijskog ureda.
- Otvorio sam im vrata odjeven u Albrechta, a iza mene se vukao taj plašt. Izraz njihova lica nikad neću zaboraviti. Došli su vidjeti ima li tu neki imigrant, odnosno kakve ja imam papire, a zatekli su prizor iz “Giselle”. Obično im ljudi u to doba dana otvaraju vrata u pidžami, a ja sam bio našminkan i s plaštem na sebi. Otišli su pomalo zbunjeni, a ja sam se cijeli dan smijao tom nadrealnom prizoru - priča Yuresha.
Nakon par koraka zaustavljamo se pred jednim kostimom. Ružičaste je boje, a neobično je to što je riječ o kostimu Giselle u prvom činu. Ta seoska djevojka uvijek je u plavo-bijeloj haljini, a Yuresha kaže da je on znao vidjeti i žute, no ovakvu nikad. Ne zna tko je kostimograf, to mu Dolin, kad mu je ostavio svoju zbirku, nije rekao. Riječ je o kostimu u kojem se plesalo 1940. godine u Metropolitanu.
- Valjda su u Americi tog doba, s obzirom na ono što se događalo u svijetu, trebali neke vesele boje. Nagađam, jer zaista ne znam. Nikad nisam uživo vidio da se Giselle pleše u ovome i to mi je kao baletomanu uvijek bio fascinantan kostim - kaže Yuresha.
Svega dva koraka dalje nalazi se njegova fotografija s Carlom Fracci, slavnom talijanskom balerinom. Ona je bila velika zvijezda i kad je došla u Kraljevski balet, dobila je njega za partnera u svom debiju, u baletu “Ples lopova”. Njega - običnog solista. Daleko ispod njezina ranga, što ju je jako uzrujalo.
- Uf, bila je teška za rad. Uvrijedilo ju je što su joj dali mene za partnera pa je bila naporna. Te nemoj me prihvatiti tu, nemoj tu, nemoj ovako, ni onako... Ma, grozno. Kasnije smo postali jako dobri prijatelji, iako je taj početak bio čisti užas - prisjeća se Yuresha.
Mnogo kostima koje promatramo na izložbi sam je osmislio. Za oko mi zapinje onaj bijelog labuda, s našivenim stiliziranim perjem. Bilo je to za potrebe turneje, na koju su se on i Belinda otisnuli napustivši siguran posao u Kraljevskom baletu. Morali su to napraviti, kaže, jer su imali osjećaj da će ostarjeti ako predugo ostanu na istom mjestu.
Na turneji čovjek dobije novu krv, dodaje, i zato su gotovo deset godina putovali i nastupali kao veleposlanici plesa britanske vlade. Njihov program se zvao “Baletna večer s Belindom Wright i Jelkom Yureshom”, a u sklopu njega su plesali isključivo klasični balet. Onaj moderni nije bio vrsta umjetnosti koja im je pasala. Plesali su posvuda, od kazališta, preko školskih dvorana pa do nastupa na otvorenom... Ništa im nije bilo loše jer su uvijek na umu imali činjenicu da je velika balerina Ana Pavlova jednom plesala u - cirkusu.
Željko s Gornjeg grada
- Bila je to naša misija: donijeti balet na mjesta gdje ga inače nije bilo. Baš kao što je mene na bavljenje baletom potaknuo film “Crvene cipelice”, tako je Belindin i moj nastup mlade potaknuo da počnu plesati. Ne kažem to samo tako. Mnogi su nam se poslije javili i rekli da su zbog nas krenuli na satove plesa ili upisali baletnu akademiju - kaže Yuresha te dodaje kako su Markova i Dolin također tako putovali svijetom s baletnim programom pa su on i supruga na neki način nastavili njihovu priču. Plesali su na svim kontinentima i oduševili mnoge - među ostalim su plesali u Kubanskom nacionalnom baletu u Havani, gdje su došli na poziv slavne, neuništive prima balerine assolute Alicije Alonso, koja, uzgred budi rečeno, sada, u dobi od 96 godina i dalje povremeno nešto otpleše na sceni.
Mnogo je toga rasuto po dvoranama muzeja. Nagrade koje je Yuresha dobio, portreti njega i supruge, njihove naslovnice časopisa... Sve to priča nevjerojatnu priču o povijesti baleta. Yuresha u jednom trenutku prekida naš obilazak i sjedne da odmori. Zamišljeno pogleda dvorane u kojima se nalaze stvari koje je poklonio muzeju i zamišljeno zaklima glavom.
- Ove kostime nikad nisam ovako vidio kao sad. Plesao sam u njima ili ih gledao na drugima dok plešu, ali ovako ih pogledao nisam nikada. Neobično je to iskustvo i donese brojne uspomene. Prve sam plesne korake napravio u HNK Zagreb, no nakon odlaska u Englesku nikad više nisam zaplesao na domaćoj sceni. Puno sam toga napravio, vidio i odigrao, ali sam u srcu i dalje ostao Željko s Gornjega grada - dodaje tiho.
Kostim crnog labuda
Maju Pliseckaju je upoznao u New Yorku, na jednom satu baleta. Odmah su kliknuli, a kad su shvatili da su smješteni u istom hotelu, zajedno su krenuli natrag.
Dok su hodali, Maja mu je rekla da sutra putuje na nastup u Pariz, a misli da nije dovoljno radila taj dan i zamolila ga da održi privatni sat za nju. Budući da je imala svu opremu, odmah se presvukla i počeli su raditi. Tada je imala sigurno već 70 godina, sjeća se Yuresha, a on joj je za vrijeme sata rekao da u jednom od pokreta više pruži koljena. To ju je oduševilo i rekla mu je da ga podsjeća na slavnu rusku pedagoginju Agrippinu Vaganovu. Yuresha joj je odgovorio kako je njega plesu učio Nikolai Legat, koji je podučavao i samu Vaganovu. Tijekom života ostali su prijatelji. Njezine kostime Crnog i Bijelog labuda kupio je od prijatelja kojem im je poklonila.
Nepristojni Rudolf Nurejev
Yuresha ga je upoznao preko svoje supruge koja ga je otprije znala jer su bili angažirani u istom kazalištu. Na sceni je bio zaista sjajan - prvi put ga je vidio kako pleše Albrechta u “Giselle” 1961. godine. Još i danas pamti da je na sceni izveo 32 entrechat-six, što prije toga nikad nije vidio da netko izvodi. Osim toga, kao umjetnik je bio naprosto čaroban. Upoznali su se u vrijeme kada je Nurejev bio veoma drag i srdačan jer mu slava još nije udarila u glavu. Kasnije je, kaže Yuresha, bio jako ružan, pokvaren, nepristojan i zaista se neprimjereno ponašao.
Jelkov učenik Malakhov
Upoznali su se u New Yorku, gdje mu je Jelko držao satove baleta. Malakhov je nježan čovjek, ima divnu figuru i uvijek je slušao pedagoga, sjeća se Jelko. Međutim, ipak je ponekad bio kao i sve zvijezde: na satovima je slušao, klimao glavom, a onda bi izašao na scenu i opet sve napravio po svome, što pedagoge koji rade s plesačima u pravilu baca u čisti očaj. Jednom mu je Jelko, nakon odrađenog sata, rekao kako mora odlučiti: želi li na sceni biti lijep ili sjajan, a Malakhov mu je odmah odgovorio - oboje.
Posljednji plesači Sergea Lifara
Belinda i Jelko su s njim radili u Veneciji, kada je taj slavni plesač i koreograf na scenu postavljao balet “Le Pavillon d’Armide”, kaže Yuresha. Oni su bili među zadnjim plesačima s kojima je radio prije smrti. Bio je jako dobar čovjek i divan za suradnju, prisjeća se.