Marija Sekelez ove je godine dala kulturnoj javnosti zaista velik doprinos: iznijela je na scenu duše četiriju pjesnikinja. Prvo je potkraj svibnja na zagrebačkoj Sceni Ribnjak zaigrala monodramu “Duga u crnini”, scenski susret dvije najveće ruske liričarke, Ane Ahmatove i Marine Cvetajeve, gdje je u sat vremena pronašla pukotine u vremenu i donijela djelić stvarnog tijeka misli, i osjećaja, dvije tankoćutne i bistre umjetnice, u životu nesretne i mutne.
S nešto manje producentske ambicije sada je, pak, u okviru Scene Amadeo, a poradi kiše u zagušljivom podrumu kluba Kontesa na Jelačić-placu, ukrstila pera dvije najveće hrvatske pjesnikinje, Vesne Parun i Vesne Krmpotić. Više recital sa živom glazbom negoli monodrama, ovaj je događaj jednako fino, rekao bih, dramski ugođen a lirski jednostavan. Glumica nije interpretatorica, nego medij, a njezin glas, katkad snimljen, u crnini prazne scene, nije jedino glas iz prošlosti, nego i vlastita priča. Kao i u prikazu ruskih pjesnikinja, i ovdje teče jednako izvrstan izbor stihova, karakterističnih za autorsko biće pjesnikinja, ili onih stihova najiskrenijih, gotovo spontanih, koji su najviše scenični, a zapravo su najdublje osobni...
Zbivanje podupire glazbeni trio: Mirta Balog - violina, Katarina Horvat - flauta i Doris Karamatić - harfa. Nije naznačeno čiju glazbu izvode, no zvučale su ponešto mlitavo te se čini da bi harfa bila dovoljna da iluminira zamišljeno tijelo izvedbe.
Kao liriku, teško mi je biti objektivan, ali čvrsto osjećam, usudio bih se reći - znam, Vesna Parun najveća je pjesnikinja svih južnoslavenskih jezika, ravna nesretnim Ruskinjama gotovo u svemu osim u nesreći...
Marija Sekelez drugačije zrači dok nam daje Vesnu Parun, tu se zaista pokrenu mentalni mlinovi asocijacija i osjećaja. Dvije Vesne, dvije glasnice proljeća i dvije različite putanje. Poezija Vesne Krmpotić za mene je odviše muški ambiciozna, nakrcana toponimima i terminima, ja takvu poeziju čitam, ali je ne osjećam, čak i na sceni je ne čujem kako je možda drugi čuju. A kad Marija Sekelez prinosi stihove iz najplemenitije južnoslavenske ženske tužaljke-ljubomorke, pjesme “Ti koja imaš nevinije ruke” (iz čuvene zbirke “Crna maslina”) ili prozna bistrenja iz ispovjednih knjiga “Pod muškim kišobranom” i “Krv svjedoka”, jedna cjelina izlazi na vidjelo, jedna duša kakva se ne može sačuvati od svakodnevice, ali koja postaje naša i živi upravo ovako pred očima - kao iluzija.
Predstava, ili recital, traje oko pedeset minuta, upravo onoliko koliko otprilike jest moguće zadržati punu pozornost publike. Nenametljivo empatična prema obje heroine, ipak je, eto, čini mi se, više pokrenula energije u potrazi za Vesnom Parun.
Mimo mojega subjektivnog opažanja, valja reći da su njih dvije zajedno napisale više stihova, i više odličnih stihova, negoli svi hrvatski pjesnici njihove generacije zajedno.
Jedini koji uz bok kvalitetom ide Vesni Parun jest Josip Sever, tvorac mnogo, mnogo manjega opusa. Bilo kako bilo, ljubiteljima poezije asocijacija uz ovaj umjetnički događaj neće nedostajati. Predstave će obje igrati, i u Ruskinjama i o našima - preporučujem.