Da, bilo je to vrijeme kad su riječi poput “bolećiv”, “dekadentan”, “građanski” u kritici kazališne predstave donosile njenim protagonistima noćne more. Kako “bolećiv”? Novi je socijalistički čovjek pun sreće, elana! Vrijeme kad je Krležin zagovor značio očuvanje radnog mjesta, pa i više od toga, a samo u slučaju velikih grijeha nije bio dovoljan. Vrijeme nakon 1945., kad su u Hrvatskom narodnom kazalištu, a o njemu govori nova knjiga Snježane Banović, i sami partizani propitivali - jesu li oni koji su “bili u šumi” vredniji od komunističkih ilegalaca u endehaškom Zagrebu? A simbolički centar moći hrvatske kulture, zagrebački HNK, već 10. svibnja, dan nakon ulaska partizana, novo je poprište borbe za moć. Snježana Banović, kazališna redateljica, profesorica na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, autorica znanstvenih radova, napisala je, nakon hit knjige “Država i njezino kazalište: Hrvatsko državno kazalište 1941.-1945.” (Profil, 2012.) novu, koliko eksplozivnu toliko i prostudiranu knjigu o povijesti Hrvatskoga narodnog kazališta - “Kazalište za narod: Hrvatsko narodno kazalište u Zagreb 1945. - 1955.” (Fraktura, 2020.).
Kako je izgledala prva predstava u HNK nakon ulaska partizana u Zagreb?
- Bila je partizanska, jer drugačija nije ni mogla biti. Sve što je dotad bilo, ukinuto je - i ansambli i repertoar. Naime, 9. svibnja navečer, u Zagreb je iz Splita stiglo Kazalište narodnog oslobođenja Hrvatske, partizanska trupa koje je odmah preuzela umjetničku i administrativnu upravu zagrebačkog kazališta sve do svog (samo)ukidanja, u srpnju 1945. Prva predstava bila je na programu tek 27. svibnja 1945. - ratna drama “Najezda” sovjetskog pisca Leonova, u diletantskoj režiji Jože Rutića. Direktno “iz šume” na scenu HNK. Naivno su zaneseni i puni pobjedničkoga poleta mislili da će moći nastaviti sa svojim repertoarom.
Bilo je puno entuzijazma među partizanima-glumcima?
- Da, to je vrijeme cunamija entuzijazma kojim se nadoknađivala sveopća oskudica, a neki među glumcima-osloboditeljima, odgajani u partizanskoj školi glume, nisu nikada dotad nastupali u pravom teatru, a kako i bi kad su se školovali u borbi, daleko od zlatnih sofita našega kazališta pa im je bilo čudno da u plišanom gledalištu izostaje masovna podrška koju su imali s izvedbama na partizanskim pozornicama.
A ansambl NDH igrao je u HNK praktički do zadnjeg dana?
- Posljednje su predstave u NDH izvedene upravo na dan Pavelićeva bijega iz Zagreba, 6. svibnja. Bile su to Dobronićeva opera “Goran” na Velikoj sceni te komedija “Charlijeva tetka” na Maloj sceni u Frankopanskoj. A onda je nastao dar-mar, pustošili su se fundusi, pa obnova koja je slijedila nije bila samo ideološka - valjalo je obnoviti funduse, popraviti zapuštenu pozornicu i oronulu zgradu. Neki su se zaposlenici tih dana, u strahu zbog antipartizanske propagande, sakrivali, no tek je mali broj njih bježao s ustašama.
Gdje su se sakrili?
- Pavelić je 1944., kad su počele bombe padati po okolici Zagreba, dao u obje zgrade HNK sagraditi podrumska skloništa. Podrum u kojem se i danas nalazi kafić HNK naime nije prije postojao - pri gradnji 1895. su se bojali kopati duboko zbog podzemnih voda, no 1945. su se više bojali napada iz zraka nego vode iz zemlje. Prve dane prevrata sakrivali su se tamo neki koji su veličali NDH znajući da to neće lako proći... Strah nije dolazio samo od antipartizanske propagande, nego i zbog informacija koje su imali iz Beograda gdje je u listopadu 1944. počinjena povijesna greška - strijeljano je zbog “kolaboracije s okupatorom” 105 intelektualaca, umjetnika i novinara, među njima i 12 glumaca.
U Zagrebu je bilo bitno drukčije.
- Neusporedivo. Jakov Gotovac je zbog neka tri navodno teška krimena završio u zatvoru na Kanalu, ubrzo je pušten, a potom opet priveden u Petrinjsku gdje su ga među ostalim ispitivali što je za boravka u Beču 1943. razgovarao s Richardom Straussom. Lovro Matačić je međutim prošao najteže - osuđen je na smrtnu kaznu koja je uskoro preinačena na prisilni rad u Staroj Gradišci gdje je promptno organizirao orkestar i za njega skladao “Poemu o Lenjinu”. Velikim zalaganjem supruge, Židovke Lilly Matačić rođ. Levenson i svjetske operne dive Zinke Kunc Milanov, pomilovan je u ljeto 1946. Njemu je osim toga sudio Vojni sud, a ne Sud časti, pod koji su potpali svi drugi kazalištarci i koji je prema Matačićevim nevoljama bio obična igrarija - kolege su bile prinuđene suditi kolegama.
Pa nisu mogli nastupati 3 ili 6 mjeseci, najviše godinu dana.
- Uz šikaniranja i poneki otkaz iz kazališta, to je bilo uglavnom sve, većina kazni je uskoro smanjena jer je nemoguće bilo i zamisliti operu bez velikana Gostića i Križaja na primjer. Ili dramu bez Strozzija. Prva prava sezona u intendanturi Ive Tijardovića zato i započinje dramom, a ne operom jer je Strozzi bio još neko vrijeme u kazni (tvrdio je “po direktivi”) a nije bilo nikoga tko bi osim njega znao režirati operu. Njegova buduća supruga Eliza Gerner ustvrdila je da je to bilo vrijeme kad je “Staljinov duh ušao u našu žutu kuću”. I tako je drama iz 1859. “Matija Gubec” Mirka Bogovića, s Dujšinom u naslovnoj ulozi, otvorila novo socijalističko kazalište! Uspjela je jako i bila pozvana u Beograd i izvedena u povodu obljetnice II. zasjedanja AVNOJ-a i prvog zasjedanja Ustavotvorne skupštine na kojoj je proglašena FNRJ. U gledalištu su tom prilikom, uz Tita, bili Ranković, Ribar, Pijade, Nazor, Kardelj, Bakarić, Hebrang, Đilas…
Koja od nama danas poznatijih imena u to prvo vrijeme vodi HNK i nosi repertoar?
- Mora se spomenuti Božena Begović, prva žena na čelu Drame u povijesti, spisateljica i redateljica, pripadnica NOP-a, afežeovka, jaka ličnost s jakim lijevim uvjerenjima. Cijelo vrijeme rata bila je u Zagrebu tajnica uprave, poslije su je mnogi “iz šume” prozivali zbog toga, usto je živjela u zajednici sa ženom pa je morala otići nakon godinu dana i prepustiti stolicu Ranku Marinkoviću.
Glumci, redatelji?
- Dujšin, koji je međutim bio bolestan od zatvora jer su ga ustaše stalno hapsili, umro je već krajem siječnja 1947. To je bio valjda najveći gubitak za hrvatsku dramu, čini mi se u povijesti. Uz prvake iz doba međuraća (Podgorska, Strozzi, Grković, Nučić pa Dragman, Kraljeva, Krleža…) dolazi na scenu nova generacija: Krča, Lasta, Kvrgić, Mira Župan i Irena Kolesar iz partizana, pa Mia Oremović, a nažalost odlazi Marija Crnobori, preko Rijeke u Beograd. Međutim, nema redatelja. Gavella se vraća tek 1950., za njim će tek doći mladi Spaić i Škiljan te, srećom naše kazališne i uopće kulturne povijesti i Vlado Habunek – sve će ih u kazalište dovesti Matković. Dotad režiraju glumci u Drami i pjevači u Operi te oni koji su to radili u partizanima što je za Matkovića bilo sablažnjivo. No, muka njegova prethodnika Tijardovića bila je i gora. Naročito jer ga nije voljela glazbena struka.
On im je bio preoperetan?
- Bio je za njih krojač šlagera. No, uspio je, očito uz podršku Bakarića, uz silne pritiske komesara izdržati mandat, bio je jako uporan iako ga u CK nisu voljeli. Tamo su cijelo vrijeme mislili da je HNK i dalje središte buržujskih stremljenja.
A balet? A Tito Strozzi?
- Tu su predugo bili neprikosnoveni Ana Roje i Oskar Harmoš, naročito on sa svojom pretjeranom sklonošću prema mladim balerinama, što ga je kasnije koštalo i pozicije ravnatelja Baleta. To je vrijeme Sonje Kastl, Nevenke Biđin, Zlatice Stepan, Milka Šparembleka, braće Sertić, Veseljka Sulića… Nakon pada Harmoša, Balet preuzima Nenad Lhotka koji će, žrtvujući svoju parišku karijeru u usponu, od ansambla s puno problema napraviti europsku trupu. Tito Strozzi je računao da će dobiti sve što poželi zbog svoje neupitne veličine, ali nije bilo baš tako, digao se cijeli pokret protiv njega u kazalištu, najviše zbog buduće supruge Elize Gerner koju je iz Sombora doveo u ansambl... morao se ponovno dokazivati, počeo čak i režirati u duhu socijalističkog realizma, što je publiku i nasmijavalo, npr. kad voda iz fontane nekontrolirano prska po Otelu (Kutijaru) dok on davi Dezdemonu (Kraljevu) koja mora u duhu socrealizma glasno krkljati pred smrt.
Pišete da je Bela Krleža za NDH od epizodistice postala protagonistica...
- Da, imala je talent za komediju što je u terminalnoj fazi NDH bila nasušna potreba. Poslije rata ona i Krleža postaju najistaknutiji umjetnički par u državi. Prvi “Glembajevi” nakon rata izvedeni su u Splitu, tek potom pušteni da se pokažu u Zagrebu gdje je prema Krleži i dalje bilo rezerve da se Partija pomiri s Krležom. Moralo se naime ustanoviti da su “Gospoda Glembajevi” ustvari drama o klasi koja je u skladu sa zasadama socrealizma razvijala svoju zločinačku aktivnost od Glembaja preko poglavnika do Jasenovca.
Kad kažete da je Bela za NDH postala zvijezda, a poslije prošla bez kazne, zvuči pomalo kao da su joj cvjetale ruže, ali ako čitamo Krležin dnevnik, ili Stanka Lasića, vidimo da su to za Krležu bile strašne godine, a onda i za nju. Bila je i u zatvoru.
- Ona je morala, ali i voljela nastupati u svemu i svačemu. A u zatvoru je bila nekoliko dana u travnju 1941., s ostalim pravoslavcima iz kazališta. S drugim intendantom za vrijeme NDH, Soljačićem, bili su oboje prijateljski vezani, on joj je davao uloge koje je htjela. Netko je poslije pričao da je dobivala dvije plaće, za sebe i Krležu, ali te tragove u dokumentima nisam našla. Bili su na koncu kvit: ona je plaćala cijenu života u NDH, on je pak velikom pomirbom s Titom nju spasio od kazni 1945. Kako i ne bi, kad postaje središnja ličnost nove kulturne politike.
Prošao ga je strah od toga hoće li ga ubiti Dido ili Đido.
- I ne samo to, nego ga je Đilas (Đido), poslije jako zagovarao, zgrožen ponašanjem hrvatskog političkog rukovodstva koje nije dovoljno ispunilo lože HNK na svečanosti proslave Krležina 60. rođendana u prosincu 1953. Nazvao je to kulturnom sramotom. No, Đilasova je moć u to doba rapidno splašnjavala, ustvari se dodvoravao Krleži kojeg je te godine Tito odlikovao Ordenom junaka socijalističkoga rada.
“Glembajevi” su najigranija predstava 1945. - 1950.?
- “Glembajevi” su najigraniji, općenito su Krležine drame bile najigranije, velikim dijelom i najuspješnije toga vremena. Možda ne baš ti prvi “Glembajev”, jer ih je režirao priučeni redatelj, Đoka Petrović, poznatiji kao scenograf i prvi poratni intendant u Osijeku. U Splitu, Zagrebu, Beogradu, Ljubljani... posvuda su “Glembajevi” izazivali velike reakcije publike, kritike, glumaca. Gavella odmah po povratku u Zagreb režira “Vučjaka” pa “Ledu”, po svemu sudeći - izuzetno uspješno.
A barunicu Castelli glumi Bela, sve do svoje 60. godine.
- Nijedna druga glumica u Zagrebu nije ju mogla igrati sve do njezina odlaska u mirovinu 1966. Sve od 1929. pa do 50-ih godina često je s tom ulogom nastupala i u Beogradu, najčešće s velikim Rašom Plaovićem.
Uzeli ste desetljeće 1945. - 1955., zašto?
- Bilo mi je teško na početku omeđiti razdoblje. Za NDH je bilo lako, koliko je trajala ona, tolika je i knjiga. Prvo pak razdoblje socrealizma nije mi se činilo dovoljno atraktivno, a presudili su novi umjetnički i organizacijski “vjetrovi” pedesetih: prvi poslijeratni odlazak HNK u inozemstvo u siječnju 1955., a na kraju iste godine praizvedba prve naše poratne velike drame, Marinkovićeve “Glorije”. Deset godina - tri intendanta: Tijardović i Matković, Roje.
Matkovića proglašavate najuspješnijim intendantom uopće?
- Uz Benešića iz 20-ih godina. Iako mlad, s tek 35 godina, imao je veliku dinamičku moć i znanje, inzistirao na domaćem repertoaru što ga je na kraju i koštalo. Nakon premijere drame Josipa Kulundžića “Čovjek je dobar” morao je otići, jer se naslovna uloga nacista, usto, avaj, dobroga čovjeka, nije svidjela Partiji. Anka Berus, tada ministrica financija i jedna od najutjecajnijih partijskih ličnosti, na premijeri je u loži dobila napad od predstave. Užasnuta, u pauzi je pozvala na red intendanta i direktora Drame Mirka Božića. Izgubili su posao, ali zanimljivo, utjecaj u Partiji - nisu, njihove karijere nastavile su ići uzlaznom putanjom. Partija je cijenila njihovu sposobnost, Božić je 15 godina kasnije postavljen za intendanta.
Period socrealizma u kazalištu brzo završava, brže nego u književnosti.
- Prirodno, jer publika je bila očajna. Već u ljeto 1948., nakon sukoba Tito-Staljin, kazalište okreće list po uzoru na Titovu misiju okretanja prema Zapadu, preuzimajući uskoro i Kardeljev izum - samoupravljanje. Kreće val novina, pokretanje novih studija, među njima i primijenjena i dramska Akademija. Dolaze mladi ljudi, primjerice i EXAT-ovac Božidar Rašica, pa Nenad Lhotka, plesač s francuskom školom dovodi u Zagreb veliku Jeanine Charrat s njezinim baletom “Amazonka”. Matković je tako doveo svijet u HNK, a njegov nasljednik Roje HNK odveo u svijet, u London, 1955. K tome, Matković se mogao “rastegnuti” jer je bio pod sigurnom Krležinom kabanicom. Ali je stremio dalje, puno dalje od te zaštite.
Publika?
- Bio je problem naći termine da sva publika koja želi ući u kazalište dođe do ulaznice. Tome je pridonijela i nova kritika jer je kulturna politika isticala jedinstvo umjetnika, publike i kritike. No, 1953. HNK je doživio veliki udar od kojeg se u nekim segmentima do danas nije oporavio.
Bilo je to osnivanje Dramskog kazališta, Gavelle.
- Da, iz ugla HNK, teški udarac - ostati bez scene i dijela ansambla, najmlađeg, Gavellinog. Matković je i to preživio, ali nije Anku Berus i njezin rigidni ideološki ukus. Danas, niti 70 godina poslije, Gavellino kazalište je uništeno, ne zbog potresa, već primarno zbog nebrige osnivača tj. Ureda za kulturu i gradonačelnika. Zgrada se urušila, ansambl stihijski omasovio, repertoar luta… Misija Branka Gavelle i njegovih učenika, napose Škiljana i Spaića, doživjela je epohalnu propast.
Ima li u knjizi novih otkrića?
- Naravno. Skida se pozlata s nekih pomno građenih “spomenika”, a čisti prašina sa zaboravljenih. Npr. s mita da je kultura bila obasipana novcem u socijalizmu, a nije. Sva su kazališta morala štedjeti, od šarafa do telefonskih poziva. A stalno su pritom morali zapošljavati podobne. Problem koji traje do danas. Loše prakse opstaju, dobre su gotovo iščeznule.
Školovana ste redateljica. Je li vam žao što ne režirate?
- Ne. Posljednja režija mi je bila 2015. u Pozorištu mladih u Novome Sadu, sa Šnajderovom dramom “Enciklopedija izgubljenog vremena”. Ali, model javnih kazališta s ansamblima je propao, glumci samo jure, rade drugdje, snimaju, ne stižu... a najveći su problem ravnatelji koji od posluha prema moćnicima na vlasti ne znaju tko im glavu nosi. Repertoarna politika - ovisna o redateljima koji nalikuju na trgovačke putnike - nose svoje naslove od vrata do vrata pa ako ne prođu u jednom, prenesu ih u drugo kazalište, anything goes! Kaos. Došla sam na zao glas jer sam prije 11 godina počela redovito pisati o toj patologiji, našavši se odmah izvan sigurnosti zidina te uskoro na to i pristala. U Zagrebu sam zadnji put u javnom kazalištu režirala 2005. Divan posao, ali kad ne ide, onda je proklet. Zaključila sam da za mene ima i drugog posla.
Odjednom ste se našli u ulozi povjesničarke. U arhivu.
- Morala sam proći ekspertizu pa upisala doktorat na tek otvorenom doktorskom studiju Teatrologije, mentori su mi bili Nikola Batušić i Ivo Banac. Čitati stare novine i kopati po beskrajnim dokumentima postala mi je s vremenom strast veća od režije.
Za koga ćete glasati?
- Za Novu ljevicu i njihove koalicijske partnere u mojoj 1. izbornoj jedinici.
Joj-joj. Opet rasipanje lijevih glasova?
- Vječita muka i polemika, ali to treba presjeći. S ljudima iz Nove ljevice sam bliska, generacija smo, istomišljenici, u nekim prilikama i suradnici, nakupilo se tu puno dobre energije, znanja i sposobnosti. Osim toga, smatram da im se mora honorirati odličan posao koji su s koalicijskim partnerima napravili u zagrebačkoj Skupštini. Da nisu, Bandić ne bi bio tako uvjerljivo na kraju svog, barem deset godina predugog mandata.