Satiričko kazalište Kerempuh postalo je zamorno u svom dociranju. Kao da se trsi postati nekakva žurnalistička tribina, a ne kazalište. Već dvije godine gledamo preradbe klasičnih djela ili improvizacije puke na koje su našivene političke fraze i novinski naslovi iz takozvane aktualne naše zbilje. Da poučimo kazalištarce: novine ne reproduciraju stvarnost, eventualno je tek - kroje. U svoju korist.
I teatar kroji stvarnost - teatarsku. Ako je autentičan, u svoju korist. Ali teatarska sredstva nisu fraze i gomilanje nadraženih rečenica. Novinski naslovi nisu replike i novinska zbilja koja traje jedan dan nije pogodna da se u teatru uzima zdravo za gotovo.
A pogotovo kad se takva isforsirana novinska zbilja nakalemi na dramski tekst iz 1928., iz mraka komunističkog, gdje glave lete k’o glavice kupusa.
I molim lijepo, kakve veze ima Kolinda Grabar-Kitarović s Josifom Visarionovičem Staljinom? I kako bi se djelo Nikolaja Erdmana “Samoubojica” moglo adaptirati na suvremenu Hrvatsku a da to ima rezona?
Dakle, pohrvaćenje drame ruskog pjesnika, dramatičara, scenarista Nikolaja Erdmana iz 1928., nije uspjelo. Osobito što Erdman fakat nije niti kriv niti dužan za veliku potrošnju antidepresiva u Hrvatskoj, za koje smo doznali i koliko ih se potroši i koliko je to novca. Ako im je stalo do zdravstvenog stanja nacije, mogli su u Kerempuhu organizirati okrugli stol, pozvati ministra zdravstva, dva-tri psihijatra, obligatnog Paladina. To bi, primjerice, poduzele novine, koje, prirodno, ne bi priredile igrokaz pa platile neke glumce da igraju Kujundžića i Vargu. Možda bi jednako tako bilo prirodno da niti u teatru ne čitaju novine sa scene.
Dramatizaciju dakle i “doradu” Erdmanova komada sačinila je Dora Delbianco, iritantno dakle. Redatelj Vito Taufer iskusan je, ima stila, radio je s izvrsnim ansamblom, štima scenografija, njegov rad, štimaju kostimi Manuele Paladin Šabanović, koji su izmaknuti u stanovito međuvrijeme a osobito je nadahnut bio Mate Matišić, čiji songovi i glazba, eto sami po sebi ujedinjuju Erdmanov satirični horor s našom aktualnom (patničkom) tjeskobom.
Pohrvaćena imena Erdmanovih likova nadaju se kao nekakvi domaći viškovi. Glavni samoubojica je dakle Nikola Petričević, a njegova supruga jest Maša Petričević. Nedostaje još samo neki novinar Petričević da potpiše tmurnu sudbinu jednoga Hrvata koji ovdje iskrsava da je nezaposlen jer ne traži posao a društvo oko njega ne traži ništa od njega, ali eto u originalu Erdman napisao da sad toga potencijalnog samoubojicu trebaju provocirati, pa ga oni provociraju. Čemu? Koga Hrvati i čime inače provociraju? Ovdje je sve banalno, sve su glave na broju, svi siti i svi kukaju. Jer kukaju i novine…
Nikolu igra Borko Perić nadahnuto, stvara jedan doduše površan, ali u “nadoknadi” pomalo magičan karakter domaćeg lijenčine. Osobito je nadahnut Luka Petrušić u ulozi Antonija Dominković-Flisa, intelektualca koji nagovara Nikolu na samoubojstvo najstrasnije, najpokvarenije i najuvjerljivije. Dvojio sam da li da ga javno pohvalim jer sam u sukobu interesa - očito je naime da je “skidao” moje mote. Prvi put se odlično snašla na sceni Kerempuhovoj Ornela Vištica u ulozi Klare Maksić: duhovita je i tehnički pokopčana. Mnogo naoko tople, a proračunate energije za lik lukavca Ace Kovača dao je Vedran Mlikota… Csilla Barath Bastaić daje Mašu Petričević kao lik donesen iz slapsticka, a klasičan komediografski gard - naivna, a radoznala - pokreće Elizabetu Kukić u ulozi Mirjane Ilić, njezine majke.
Ukratko, glumci su uglavnom nadahnuti, redatelj ima stila, decentna je klaunovska šminka na licima aktera, ali cijela konstrukcija nategnuta je i sve se u njoj kaže i nikako se ne dopušta gledatelju da sam dokuči o čemu je riječ, i glumcu da mu to odglumi, a ne izrecitira kao uputu.