Je li “Kein Licht” (“Bez svjetla”) glazbeno-scensko djelo izvedeno kao hrvatska premijera 7. studenog u HNK-u u Zagrebu banalna plakatno-aktivistička tvorevina, ili pak snažan dramski uron u današnji svijet katastrofa, terora suvremene tehnike i vladavine korumpiranih državnika?
Ova dilema izazvala je burnu raspravu raznolike skupine kazalištaraca i publike nakon predstave koja je stigla kao koprodukcija Ruhrtriennalea, Les Théâtres de la Ville u Luxembourgu, Festivala Musica u Strasbourgu, Opéra national du Rhin, Münchner Kammerspiele, IRCAM - Centre Pompidou i United instruments of Lucilin, u produkciji Opéra Comique iz Pariza i uz sudjelovanje Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Djelo je dobilo Nagradu “Fedora” - Rolf Liebermann za najbolju suvremenu operu 2016., a praizvedeno je u kolovozu ove godine u Duisburgu.
Zvučna imena
Spomenuta dilema dijela publike, koja je predstavu popratila snažnim, ali ne i dugotrajnim pljeskom, zapravo je otvorila (ne)mogućnost dijaloga s autorima i izvođačima koji bi zasigurno iznjedrio jasniju vrijednosnu kvalifikaciju opere (koja to zapravo nije), a čiji su autori zvučna imena poput nobelovke Elfriede Jelinek, autorice tekstovnoga predloška, skladatelja Philippea Manourya i redatelja Nicolasa Stemanna. Preostaje dakle probiti se kroz gustiš trajanjem nedvojbeno preduge predstave koje je izvedbenost u svim pozicijama glazbenih i scenskih odrednica bila na visokoj ljestvici tehničke i svake druge predstavljačke razine.
Dvoje izvrsnih glumaca, četvero prvorazrednih pjevača, vokalni kvartet članova zbora naše opere, orkestar pod vodstvom Juliena Leroya, elektronički zvuk, video projekcije i jedan mali pas - zdušno su se trsili ispričati trodijelnu priču o svijetu u kojem živimo. On u predstavi počinje 2011. nakon nuklearne katastrofe u Fukushimi koja je pokrenula potrese i tsunamije, nastavlja se 2012. u svijetu koji traži odgovornost, ali se i dalje zabavlja selfijima sve dok ne nestane struje, no i to ne traje dugo i sve se opet vraća u “normalu”, a završava trećim dijelom u našoj 2017., u kojoj se velike sile nadmeću raketama, atomi postaju ratno oružje, jedan “kralj” uporno twitta, jedna ucviljena žena poziva na oprez, a dvoje neimenovanih virtualno napuštaju Zemlju i odlaze prema Marsu. Zaključak sinopsisa glasi: “Koncept ljudi na Zemlji definitivno je propao, zabava je završila, a glazbenici posljednji napuštaju scenu. Ostaju samo pseći krici.”
Zvuči poznato i svakodnevno, po tome možda i jest banalno. No usuprot takvom mogućem zaključku, realna i pesimistična tema bez prave poruke ostaje aktualna. Ostvarena je, prema autorskoj zamisli u formi “Thinkspiela” spajajući engleski glagol to think (misliti) sa starim austrijskim opernim žanrom “Singspiel” (djelo u kojem se pjeva i govori) dramaturški vrlo vješto jer glazba podupire govoreni tekst i obrnuto, a samostalno funkcionira odličnim poznavanjem suvremenog vokalnog sloga koji ni malo ne iritira, što više ublažava neizvjesnost zbivanja. Sve skupa djeluje hladno i distancirano od prošlih, sadašnjih i budućih katastrofa čovječanstva, i upravo je u tom osnovnom ugođaju odmaka možda i najveća vrijednost djela.
Aktualna tema
Nevolje koje ponajviše naglašavaju vrlo jednostavan tekst skrivaju se u prenatrpanoj režiji svega i svačega u kojoj najmanje smeta pas, a najviše baš plakatno prisutna voda po kojoj protagonisti šljapkaju, šljokičasti kostimi bez pravog razloga, plastični baloni, stalno motanje sa scenografijom…, ukratko svega previše za djelo koje bi i glazbom i tekstom snažnije kriknulo da je manje bilo više.
Ipak, veliki je dobitak za našu glazbenu scenu suvremeno djelo izvan okvira Muzičkoga biennala. “Kein Licht” reprezentira dio današnjeg svjetskog stvaralaštva koje u modernoj operi zasigurno nije u krizi. Tema o budućnosti i pitanje kamo ovaj svijet ide aktualni su podjednako i u politici i u kulturi. “Kein Licht” ih propituje, možda malo kazališno predugo, ali svakako s dobrim razlogom.