Festival svjetskog kazališta otvorila je u zagrebačkom HNK začudna, promišljena, glumački dojmljiva i tehnički spektakularna predstava “Što ako su otišle u Moskvu” brazilske redateljice Christiane Jatahy. Traje, kao zrcalna slika vremena, dva puta po sat i po, ali, istodobno i dvaput po tri sata...
Redateljica je adaptirala klasičnu Čehovljevu dramu “Tri sestre” i uz nju prislonila vlastiti scenarij. Istodobno polovica gledatelja iz partera HNK prati film na golemom platnu na pozornici, a polovica, s druge strane platna, iz dubine pozornice, gleda predstavu, za koje akteri snimaju kadrove uživo za taj film. Potom gledatelji zamijene prostor i predstava/film se opet igra. Zagrebačka publika, nesvikla na eksperimente, nije izdržala umjetničko-kvantni skok s tijela na platno, pa su oni koji su u prvom dijelu gledali predstavu gotovo većinom napustili filmski povratak u budućnost...
Suvremeni kontekst
Vidjeli smo to, potkraj drugog dijela, svi mi koji smo u prvom dijelu gledali film. Nama je, naprotiv, bilo gotovo bih rekao magično. Možda publike nisu bile iste. Naime, naša, s filma pristigla “smjena”, ne samo da je ostala gotovo kompletna, nego je i prihvatila poziv aktera da im se pridruži u glumi, na sceni. Prva pak “smjena” odbacila je tu ponudu, pa niti su pili šampanjac, jeli čokoladnu tortu, a niti ljubili Čehovljeve žene. Pa je nama s njima film ispao monotoniji!
Proveo sam na sceni oko 15 minuta, na tulumu, pričao s Marijom na ruskom, grlio je i ljubio, Irina je premlada, Olga mi otela vino. Poslije smo plesali, još gostiju, kolega fotograf, sin urednice rezao tortu, neodoljiva glumica Mada Peršić točila vino, jedan Englez smješkao se...
E sad, cijelu sliku ne možemo sklopiti niti ako istu publiku pozovemo da još jednom pristupi predstavi ali obrnutim redoslijedom.
Gorivo predstave destilat je učinkovit iz Čehova. Tri sestre, i za ispomoć, tri tehničara-muzičara, koji i sviraju, i snimaju kamerom te glume. Video tehničar Bruno Drolshagen Andreja, brata njihova a glazbeni i video tehničar Felipe Norkus fatalnog Veršinjina.
Radnja je u mnogim detaljima različita od predloška, no u konstrukciji slična. Kontekst je pak toliko vješto suvremen da oživljava Čehovljeve anti-heroine kao u vremeplovu.
Pop-hitovi
Generalni je naglasak na psihologiji sestrinstva, na borbi ženki za životni prostor. One nisu više bez prava glasa, ali kao da ostaju bez glasa. Pokazuju nam dramu mladosti, srednjih godina i početka starosti, postupno, naoko brbljavo ali postojano i sugestivno. Društvenu nepravdu pak ispovijeda Irina: o Brazilu kao isto velikoj eto državi ogrezloj u bjelačku prevlast i korupciju. Svi akteri predstave su bijelci pa i to daje težinu iskazu.
Scenu Marcela Lipianija čini nekoliko komada namještaja, drvene kulise za dnevni boravak, tepisi, prozirna, četvrtasta kada dopola ispunjena vodom, čaše, boce. Glazba Domenica Lancelottija važan je element drame kao i galanterija pop-hitova, primjerice Policea. Kostimi Antonija Medeirosa i Tatiane Rodrigues realistična su današnja moda srednjeg sloja.
Film je, rekao bih, mučniji od predstave, perverzije su osjenčanije, a likovi više pogođeni vlastitom prolaznošću.
Julia Bernat igra najmlađu Irinu posve neposredno, za toliko mladu glumicu rekao bih izvrsno. Stella Rabello igra srednju sestru, Mariju, s toliko vjere i uživljenosti da se rasplače točno za određenog čovjeka u publici. Isabela Teixeira preuzela je ulogu najstarije, Olge, s jednom zvijezdi prirođenoj aroganciji, koju s jedne strane krijepi humorom a s druge pojačava gestama i stavom. U mojoj sceni Olga zbilja, u negativnoj ekstazi, istuče Mariju.