PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

MARATONCI TRČE POČASNI KRUG U BUDIMPEŠTI Kritičar Jutarnjeg: Tek s mađarskim glumcima vidiš koliko je Magelli izvrstan redatelj

 

Pešta-Zagreb - dva i po sata vožnje, ne možeš više pisati “Zastave”, put prekratko traje, zacijelo i Ane Bornogaj putuju “BlaBlaCarom”, nezagonetne, sve ih imaš na Instagramu.

Krleža je kaput, ubrzali su se prizori, i postali banalniji, a Mađarska nas slabo zanima, jer ne uzima nam više direktno pare, nego tek kupuje firme. Kao austro-ugarski nostalgičar, premda zvuči apsurdno da bih to mogao biti, rado ću se pohrvati čak i s mađarskim.

Kažem “Dobar dan!”, “Jó napot!”, a i zahvaljujem, “köszönöm”. Izgovara se, otprilike, “k’ssnom”, s tim da je naglasak na prvome slogu, odnosno glasu “k”, koji je “težak”, zadržiš dah s njim, pa se “čuje” kratka stanka, dok je samoglasnik “o” između glasova “n” i “m” jako zatvoren i kratak. U principu, moraš izgovoriti “k’ssn’m”. Na mađarskome je, dakle, doista teško reći “hvala”, i ta riječ ima očito dublje značenje nego u nas. Jašta, sljedeće najčešće što kažem jest “nem értem”, dakle “ne razumijem”, ili “nem tudom”, dakle “ne znam”.

Lingvisti se ne mogu složiti ima li mađarski jezik 24 padeža ili ipak i više, ukratko, zaguljen je koliko nelogično-logičan, u živosti mračan, slikovit balkanski mentalitet predstavljen u predstavi Paola Magellija “Maratonci trče počasni krug” (mađarski: “A maratonfutók tiszteletkört futnak”), koju je režirao u Mađarskom kazalištu (Magyar Színház) s dramaturginjom Željkom Udovičić Pleština. Putovati u Peštu da bi se upoznao Balkan. Bizarno za jednoga austro-nostalgičara. Ali predstava me osvojila.

 

Izvrsna scena

Ljudi su ovdje tužni i siromašniji nego li u nas, naočigled potlačeniji. U tom glavnom nacionalnom teatru, kojem uskoro slijedi temeljita obnova, na domjenku poslije premijere ta se tuga i pomalo bijeda tek sluti, dok se ne načme, kad stignu glumci, hrana. Čim se trbusi napune, tišina odluta, krene graja, akustička slika bijega od toga siromaštva. Zatim su među domjenčane iznijeli lijes, a u njemu je bila golema, neukusna ukusom torta, isto u obliku lijesa.

Protestirao sam kod Magellija da mi je nelogično što torta nije u obliku leša, kad je već u pravom lijesu. Ljudi su, osobito u teatru, odjeveni mimo ukusa, osobito žene. Po gradu je mnoštvo luđaka i beskućnika, ali nitko ne prosi, i ne napada druge, mirno je, tiho, fasade su otprilike kakve su u Zagrebu. Nije to Zapad.

Ali preuzme te to neko njihovo dostojanstvo. Disciplina. Na ulici i drugdje. Tek s mađarskim glumcima vidiš koliko je Magelli izvrstan redatelj. Naši glumci su u usporedbi s najboljim eto mađarskima, gotovo bih rekao zgubidani i poluamateri.

To kako petorica mađarskih glumaca igraju obitelj Topalović takva je partitura, tako ugođena, kakva se u nas s pozornica ne čuje. Nitko ovdje ne hrli pred publiku, uloga se gradi do posljednje sitnice, dikcija je uvijek jasna, energija nevjerojatna, humor delikatan.

Ova drama Dušana Kovačevića iz 1972. igrala je ne tako davno u nas u Kerempuhu. Ova je predstava mnogo sofisticiranija, premda ni zagrebačka nije dakle bila loša.

Dakako, teško se odmaći od Šijanova filma, ali “Maratonci” su prije svega dakle drama. Ciljajući potajno na komunizam, a smještajući radnju u 1934., Kovačević je ispisao grotesku o balkanskom mentalitetu, vječno pokvarenoj vlasti i vječno surovom patrijarhatu. Topalovići su utjelovljeno zlo, bezbrižno i okrutno, simbol krvavog muškog svijeta i korumpiranog društva.

Ovdje to zlo nenametljivo a postojano raste iz prizora u prizor, a dva sata scenskog života glumci prožive kao cijeli život. Izvrsna je scena Lorenza Banzija, mrak i dugački stolovi (nema peći), kostimi Marite Čopo bježe od nametnute uniformnosti detaljima, i glumci se u njima dobro osjećaju. Glazba Ljupča Konstantinova također je snažno nenametljiva, rekao bih nebalkanski balkanska.

Piše u jednom tekstu Stanislavski kako igrati starca sa štapom.

Tibor Mertz igra Aksentija Topalovića s dva štapa, tako da zbilja vidiš ludog starca, ali pritom je glumac vratolomno brz s tim štapovima. Ništa da glumi “sporost”, nije to puka mimeza.

 

Zahtjevna publika

Najstarijega Topalovića, Maksimilijana, István Hunyadkürti igra gotovo minimalistički, ništa ne “trubi” pretjerano, a opet lik raste u zlu i pohlepi (osobito seksualnoj) trajno.

Prizorište je makabrističko, automobil u tami kruži zlokobno, rekvizit kao i u Magellijevoj predstavi “Zagrebački pentagram”, a publika se i smije i shvaća da nije sve tako smiješno. Oprezna zapravo publika, zahtjevna, i na, koncu, zahvalna. Péter Végh odigrao je možda najslabije ocrtanog Topalovića, Milutina, upravo duboko staloženo.

U prvome dijelu (ima stanka) najprezentiji je Dezső Rancsó kao Laki Topalović, nekako smireno sumanut, nosat, energičan.

U drugome dijelu, očekivano, briljira Géza Takács kao Mirko, najmlađi Topalović. Magelli lako s ovakvim glumcima mijenja ritam, i ovaj Mirko je osvanuo kao emanacija svega prikazanog upravo zastrašujuće glatko. Kristina Kate Gáspár daje upečatljivu, postojanu energiju, isto je dakle izvrsna, a kao ne baš naivna žrtva iskrsava čvrsto skrojen lik Olje u kreaciji Bözse Soltész. Đenka Đavo Pétera Telekesa nimalo ne telefonira svoju poziciju i traje, rekao bih, pozadinski snažno, a Bili Piton Illésa Horvátha također je uspjela pojava.

Predstava, ukratko, snažna i odmjerena, potresana i ozbiljna, ali i duhovita i živa, koju je dakle zahtjevna publika, možda je opet stvar u mentalitetu, zbilja zavoljela.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo