Zagrebačko kazalište ZeKaeM ovih je dana ponudilo gledateljima avanturu neuobičajenu za etablirane kazališne kuće. U koprodukciji s umjetničkom organizacijom U!Zahvati iz Ukrajine povelo je gledatelje na šetnju Zagrebom u kojoj su istodobno istraživali grad i sebe same.
Dobar dan, imate li slušalice za mene? Uletjela sam tipovima pred ulazom na Glavni kolodvor, jedan je upravo odložio veće slušalice da izvadi nešto iz ruksaka. Excuse me?, pogledali su me zbunjeno. Predstava je za mene tako počela prije nego što je planirana, desetak metara od zbornog mjesta u velikoj ulaznoj prostoriji Glavnog kolodvora. Tu smo svi prvo dobili opremu: slušalice, mali prijemnik koji zakačiš za hlače, torbicu za oko struka. U očima drugih prepoznajem veselo iščekivanje, s malo nelagode: gdje će nas ovo odvesti?
Tramvaj do džamije
Glas iz slušalica izriče vam naredbe i vi ga slijedite, a da zapravo ne znate zašto. Svaki korak je predavanje i otpor, svako malo se pojača unutarnji zahtjev da zadržite stvari pod kontrolom: može i tako, ali onda morate odustati od predstave. Redateljica Polina Baraničenko zamislila je predstavu kao avanturu od sat i 40 minuta za 30 gledatelja, koji vođeni glasom naratora preko slušalica (Danijel Ljuboja, Mateo Videk. Petra Svrtan, Vedran Živolić) odlaze u nepoznato u vlastitom gradu.
Formirala se skupina i od kolodvora krenula prema tramvajskoj stanici. Jedan tramvaj, drugi, dobili smo uputu da uđemo u treći, devetku: do džamije. Pa ponovo pješice, okolo naokolo gradom, blještavo sunce zamijenio je mrak tunela, prehodali smo ga skroz, od Radićeve pa do Mesničke, i onda... Nisam pojma imala da je Zagreb tako lijep nedjeljom poslijepodne, iako sam često u gradu. Ne ovako, ne ovako otvorenih očiju i ušiju za nova iskustva i svijet oko sebe.
Skupina U!Zahvati izvodi predstavu “Vrijeme” od 2017. u brojnim gradovima i posvuda je prilagode lokalnim specifičnostima. No, tema predstave je ista: vrijeme. Glas u slušalicama tjera nas da razmišljamo o tome zašto žurimo, kako to živimo ako nikad nemamo vremena, čemu sva ta strka? Kako to uopće živimo, što očekujemo od života i od sebe samih? Kad žurimo, što činimo s vremenom koje smo tako ušparali? Ionako sve prođe, ostane možda trenutak: naprimjer ona čista radost s kraja predstave.
Ova koprodukcija ZeKaeMa i ukrajinske umjetničke skupine igra još do ponedjeljka i vrijedi je pogledati, odnosno sudjelovati u njoj.
Novo iskustvo
“Od 2016. godine pružamo mogućnost zamisliti se i otvoriti se. Naša zadatak je putem kazališnih izvedbi izvan kazališnog prostora pobuditi osjećaje - gledatelja, slušatelja, slučajnog prolaznika i glumca. Mi ne prodajemo ulaznice za nove predstave, nego, ulazeći u dubinu, predlažemo novo iskustvo u novim okolnostima”, predstavlja se skupina U!ZAHVATI. OD 2016. kad su osnovani, napravili su četiri predstave, osim “Vremena” 2017., to je izvedbena šetnja u knjižnici “Dijalozi” 2018. te 2019. NEpredstava u stanu “Dan Sjena”.
Ovog su ljeta u suradnji s njemačkom istraživačkom teatarskom skupinom Rimini Protokoll u Kijevu postavili “Remote Kijev”: s predstavom-šetnjom “Remote Beograd” ovih je dana Rimini Protokoll gostovao na Bitefu (a u Zagrebu upravo igra njihova druga predstava,” Nachlass”, u sklopu Festivala svjetskog kazališta Dubravke Vrgoč i Ivice Buljana).
Zbog te je predstave Oliver Frljić prekinuo suradnju s organizacijom Rijeke 2020 Europske prijestolnice kulture: predložio je da Rimini postavi “Remote Rijeka”, a Riječanima se cijena činila previsoka za predstavu koja nije premijerna. Međutim, predstava jest premijerna, jer je u svakom gradu drukčija. Prvi “Remote X” organiziran je još 2013. i otada je postavljen u brojnim svjetskim gradovima.
Slavlje života
I upravo u usporedbi s Rimini Protokollom vide se mane inače simpatične i zanimljive ukrajinske predstave “Vrijeme”. Ali i u usporedbi sa sličnom zagrebačkom “šetajućom” predstavom “Usmeni spomenik” Anice Tomić i Jelene Solarić u produkciji udruge Domino (premijera 2018., zadnje dvije izvedbe u svibnju), koja je također u šetnju središtem grada kretala s Glavnog kolodvora, odnosno s parka na njegovu rubu, i gledatelje vodila kroz puno dramatičnije emocije, uvlačeći ih u ovdašnju povijest homoseksualizma od osamdesetih, od krajnjeg nasilja prema drukčijima do današnjeg nevoljnog toleriranja.
“Remote Mitte” koju sam prije tri godine iskusila u Berlinu bilo je intenzivno, gotovo surovo iskustvo, u usporedbi s čime se ukrajinsko “Vrijeme” čini kao čista kamilica. Ali to im može biti i kompliment: u “Remote X” Rimini Protokoll vas dovode do ruba psihički i fizički, krajnje drastično vas suočavajući s pitanjima slobode i konformizma, osobne odgovornosti i potrebe za pripadanjem, a Ukrajinci vas sa ZeKaeMom vode u čistu radost i slavlje života. Još do ponedjeljka imate šansu sudjelovati u tome.