U jednom od svojih antologijskih stihova (u pjesmi “Seosko groblje I”, koju je uglazbio Arsen Dedić na remek-djelu “Ministarstvo straha”) Antun Šoljan elegičnom antiratnom ironijom poručuje: “Ratovali smo, bez daha, bez nade/Gazeći krv i blato do koljena/Zemlja nas je stalno trebala /Ali nas nije voljela”.
Ta je Šoljanova poezija, rekao bih, organski soundtrack za njegovu “Romancu o tri ljubavi”, začudan dramski tekst koji se naprosto opire žarovskom ukalupljivanju. Ova “sentimentalna farsa”, kako je pjesnik, prozaik i dramatičar Antun Šoljan (1932.-1993.) podnaslovio svoje djelo, praizvedena je u Teatru ITD, 10. svibnja 1977., u režiji Tomislava Radića. Šoljan je tada iza sebe već imao rafalni niz polemičkih, jezično-otrovnih i ogoljeno-metaforičkih drama, rođenih u užarenom itedeovskom laboratoriju: “Brdo” (1967.), “Galilejevo uzašašće” (1967.), “Dioklecijanova palača” (1969.). “Romanca“ je bila naizgled reterirajuća oštrica strastvenog bitnika, kao da je rezignirao od kreativnog obračuna s olovnim godinama.
Komorna igra prijestolja
Međutim, to je samo privid. Izabravši trubadurski, poetizirani ugođaj (drama je pisana elegantnim, vibrantnim stihovnim umijećem) Šoljan je razvio uzbudljiv dramaturški model. U njegovim će zavodljivim gabaritima, iza maske sentimentalizma, komponirati višestruke tajnovite slojeve. Bogate duhovitim poigravanjima kanonima literature (bezbroj je tu persiflaža Shakespearea, Molièrea, Cervantesa, Baudelairea...), pikarski razvijene između tragedije, farse i melodrame. Fabula je na rubu zašećerenosti, komorna “igra prijestolja”: vladarica dvorca Gospa, čiji je suprug negdje u bespućima križarskih ratova, samotne dane krati s vjernom Službenicom. Gospa je kreposno ukliještena pojasom nevinosti. Ključeve njenog zavjeta čuva Kapelan, usput plijeveći i divlji ružičnjak ispred zamka. Tu pljesnivu idilu remeti dolazak Viteza. Emocije i strasti zvone na uzbunu, a poredak društveno poželjne apatije raspada se u jednoj noći. Iza paravana bajke, u skrovitim odajama Šoljanova zamka obraslog trnovitim ružama, potmulo ječi čisti egzistencijalizam. Borba za slobodu tijela i duše ogoljuje se na oštrici te vješte, glumački podatne travestije, u svoj svojoj svevremenosti.
Ne čudi, dakle, da se i nakon četrdeset godina “Romanca o tri ljubavi” potentno drži scene. Tako će ovog mjeseca naša dva institucionalna teatra izvesti Šoljanov komad. Gradsko dramsko kazalište Gavella uopće se prvi put u svojoj povijesti bavi rečenim tekstom (premijera 16. veljače), u režiji Borisa Svrtana. Kvartet pletu Igor Kovač (Vitez), Martina Čvek (Gospa), Tena Nemet Brankov (Službenica) i Nikola Baće (Kapelan). Tjedan dana kasnije, u Hrvatskom narodnom kazalištu Split, “Romanca” izlazi na Scenu 55 (premijera 24. veljače), u režiji Nikole Šimića. Šoljanovske opasne veze razigrat će Ana Jankovska (Gospa), Katarina Romac (Službenica), Stipe Radoja (Vitez) i Nikola Ivošević (Kapelan).
Zablude o piscu
Naposljetku, govorimo li o Šoljanovoj nepomućenoj aktualnosti, valja podsjetiti na jednu zabludu - neki teoretičari uporno o njegovom umjetničkom angažmanu govore kao o “stvaranju pukotine u komunističkom režimu”, što je posve pogrešno. Značilo bi to svesti Šoljana na dnevnopolitičku potrošnost, a njegov je oštroumni spisateljski gard daleko složeniji. I posvećen neskrivenom gađenju prema svakom obliku totalitarne uškopljene svijesti, a slavljenju čovjekove samosvijesti koja se tom ropstvu i dalje žilavo opire.