'NA KRAJU TJEDNA'

OPIREM SE REŽIRANJU U HNK CIJELI ŽIVOT, STOGA JE TENZIJA NEIZBJEŽNA Redatelj Bobo Jelčić uoči premijere u nacionalnom teatru

    AUTOR:
    • Mirjana Dugandžija

  • OBJAVLJENO:
  • 17.11.2015. u 12:22

Bruno Konjevic / CROPIX

U svom autorskom projektu, otkriva, bavi se temom malograđanštine, iako ni sam nema odgovor na pitanje što ona zapravo jest

Došla sam u ozbiljne godine, a jedna od stvari koje sebi nikako nisam uspjela objasniti je pojam “malograđanštine”. Tko je malograđanin?

Tim više izgaram da u petak u HNK započne praizvedba autorskog projekta “Na kraju tjedna” Bobe Jelčića kojoj je jedno od ključnih pitanja i ono malograđanštine. Zainteresiralo me, također, (a mnoge će naljutiti) što je Jelčić, najavljujući predstavu, napisao da je početak europskog kiča, ili europske malograđanštine u - kod naših pisaca i esejista već obogotvorenom - Beču početka 20. stoljeća.

“Ne znam da li je baš početak, ali je prilično uočljiv i karakterističan za taj period. Nekako mi se to vrijeme predmodernizma u Beču čini puno animoziteta koji će se kasnije događati u cijeloj Europi, recimo mržnja prema Židovima, prema Karlu Krausu i njemu sličnima koji su pronicali u bit tog vremena, poput Freuda, koji je bio za života u Beču marginaliziran, a na kraju je Beč napustio bježeći pred nacistima.”

Fejk angažiranost

Što je u ovoj predstavi malograđanština? “Ne znam! Zapravo, ili ne znam ili mi je prejasno. Zbog toga sam radio predstavu, ali mislim da to nije neko posebno blago koje se godinama traži, samo se treba pogledati u ogledalo i suočiti sa slikom. Recimo, generacija koja je slušala Novi val početkom osamdesetih, glazbu koja se nije dala sputati, danas liči na svoje roditelje protiv kojih se onda bunila. Malograđanština se nameće kao davna slika u kojoj čovjek nužno završi, nakon svih varavih iluzija kroz koje je prošao. Ja govorim i o sebi, naravno, o svojim frustracijama, svom konformizmu, kojem smo svi skloni, ispijanju dobrih vina, jedenju dobrih jela, ukoliko smo materijalno situirani. Jer postoje i oni koji nisu.

Jako je teško danas zaključiti što to nije. Neko outanje ili aganžman. Mediji pršte od prosudbi, pa čovjek koji nije upućen teško se snalazi. Recimo da li je neka angažiranost fejk ili nije, je li to samo samoprezentacija ili iskreno očitovanje. Je li Mersad Berber kič ili nije... Je li to malograđanština, imati tu sliku na zidu ili nije, a sjetimo se kako je bio tretiran prije samo dvadestak godina? Počinje li sve što smo obožavali nakon nekog vremena smrditi na tu pojavu? Nešto što smo obožavali, pisac, knjiga, slika... Stvar mora opstati, oduprijeti se vremenu. Gledaš neki film Elema Klimova koji je isto tako dobar danas kao što je bio prije 30 godina. Ili, recimo, tko se sjeća filma ‘Biće skoro propast sveta’...

Život predstave

Ne opstane svaka stvar tako dugo. Kazalište ne može opstati zato što je ‘kratkoga roka’, predstava se ugasi i nema je nikad više. Ali, evo, moram reći da naša predstava ‘S druge strane’ igra u ZKM-u već deset godina.”

“Na kraju tjedna” prva je Jelčićeva predstava u HNK, na velikoj pozornici. Jer, napominje on, kad već radiš u HNK ili ga dovodiš u pitanje - jer nekako mu se čini da nisu kompatibilni HNK i on - onda mu se činilo da predstavu treba igrati baš u toj “zlatnoj kutijici”.

Estetika potrošenog

“Opirem joj se cijeli radni vijek, pa je tu tenzija neizbježna”, kaže. “Ali odlučio sam se sučeliti. Bode li ta tenzija oči i misao, to ne mogu reći, previše sam involviran da bih sudio, ali ja je osjećam, i glumci je osjećaju. Čak i u scenografiji koju sad gledamo.” Na sceni je nekoliko fotelja i paravani, koji kao da sugeriraju neku estetiku potrošenog. Situacija iz koje priča kreće kraj je tjedna, petak popodne ili subota, sugestija opuštanja i obiteljskog druženja, a zapravo se, evo, baš najveći broj ubojstava i raznih sranja događa upravo u to vrijeme (na to su me upozorili!)”, kaže Jelčić.

“Umjesto da se relaksiraju kao što to sugerira kapitalistička ideologija, grčevi i histerija još se više ispoljavaju budući da su likovi koji su u civiliziranim formama živjeli tijekom tjedna ostali unutra zakopani. I sad, u idiličan čas, ti duhovi kao da iskaču i kao da stvarna osoba počinje da gori... I u tom srednjem sloju kojim se i inače bavim, likovi ne dolaze ni do čega osim do - najbolnijih konstatacija.” Srednji sloj zanima ga zato što tu govori i o sebi: “Ne umijem raditi tako da mi se kaže: ‘Napravi predstavu o starijem bračnom paru u Zagrebu’. Moram se baviti stvarima koje poznajem, moraju me provocirati, iritirati.

” Razvijaju li se priče na već uobičajen način, odnosno, da i glumci sudjeluju u stvaranju priče? Metodološki, objašnjava Jelčić, “stvari idu iz istog izvora, ali ovdje i korak dalje, da sad ne otkrivam... događaju se neki novi elementi, neke su forme malo tjelesnije, bez teksta.” Glumački kapaciteti Jelčić hvali glumce u predstavi kao sklone eksperimentiranju. “Danas smo završavali priču. Dakle, ona još nije gotova. To je takav proces u kojem se rade osobe, likovi, situacije i paralelno cjelokupna priča. Recimo, nisam nikad radio s Vanjom Matujec, ili s Anom Begić Tahiri, ili s Liviom Badurinom, Grgićem, Jončićem, Navojcem, Markovinom. Sa sedam od ukupno njih osam. Samo s Jadrankom Đokić. To su neki ljudi koji su mi po sebi zanimljivi, od kojih mogu, zahvaljujući njihovim kapacitetima, stvarati vlastite likove. A mislim da tu ima još divnih glumaca s kojima ću u budućnosti mogao raditi.”

S Jelčićem sam razgovarala u subotu, na dan kad je pariškim masakrom postalo jasno da s Europom i svijetom nešto duboko ne valja. Hoće li u takvoj Europi, koja se valja u krvi, opstati priče o likovima koji iz obijesti razvaljuju svoj vikend?

“Ja mislim da će moći egzistirati samo takve stvari koje se bave suštinom, a ne površinom, dakle nešto čime se bavi neki njuzmagazin ili tv dnevnik ili istraživačko novinarstvo, ali kazalište nije samo pozornica i publika, kazalište je i javni prostor gdje se na takve stvari mora reagirati”, zaključuje Jelčić.

Izdvajamo