Priča je to o šest mladih ljudi koji su nezadovoljni svojim dosadnim, jednoličnim i itekako monotonim životima osamdesetih godina u Osijeku.
Puni života i odlučni da se tome suprotstave osnivaju rock bend i žele snimiti svoju prvu long play ploču. No pritom nailaze na niz otpora i podmetanja: od korumpiranih radio urednika i neznalica u diskografskim kućama, preko Udbe koja ih prati jer imaju oštre i nesmiljeno kritičke tekstove uperene prema tadašnjim centrima moći, pa sve do roditelja koji ih uopće ne razumiju... To je kratak opis rock melodrame “Osječki long, long play” Branka Kostelnika, zadnje ovosezonske premijere u osječkom HNK. Zašto baš to vrijeme u Osijeku?
- To je grad u kojem sam živio, radio i formirao se osamdesetih i najbolje ga poznajem, a s druge strane osamdesetih smo tamo stvorili vrlo jaku i potentnu pop kulturalnu scenu koju su proglašavali među najjačima u tadašnjoj državnoj zajednici. Naprosto sam želio ispričati priču - svoju, a ujedno i generacijsku.
Priču koja me toliko godina proganjala i koju sam jednostavno vratio na izvor, na “mjesto zločina”. Znate, već i vrapci znaju da su tadašnju novovalnu scenu u SFRJ anglosaksonski kritičari ocijenili najboljom istočno od Britanije, dakle u Europi. E, sada ako je Osijek bio među najjačima, tu onda doista ima razloga da to bude mjesto radnje jedne takve multimedijalne predstave - pojašnjava Kostelnik.
Branko Kostelnik
Specifičan je jezik koji koristi u predstavi - riječ je o kolokvijalnom jeziku 80-ih godina. - Međutim, korišten je s mjerom, kako ne bi postao karikatura - dodaje.
- Ne znam bi li ljudi razumjeli ako bih ih ja pozvao na predstavu i rekao: “Drage lege i legice, najljepše butre, navratite kod bracike bez mikika na predstavu tako laćarnu. Bez dumine!?” Ja znam da razumijete kontekst i sve, ali ipak... Naravno da je priča lokalna, ali po meni ona može funkcionirati u bilo kojem gradu osamdesetih kao urbanom središtu gdje je uvijek bilo živo i gdje grupe mladih aktera otvaraju polja sloboda - pojašnjava Kostelnik.
Redatelj i dramaturg predstave je Saša Anočić, dramaturg je Davor Špišić, a kostimografkinja Jasminka Petek-Krapljan. Članove benda “Esseg prije bombe” glume Ivan Ćaćić, Antonija Pintarić, Lino Brozić, Antonio Jakupčević, Aljoša Čepl i Duško Modrinić.
Na sceni se, osim mladih rokera, mogu vidjeti i njihovi roditelji, prijatelji, guri, groupies djevojke, predstavnici medija, depresivci, lutalice, huligani, udbaši, kafanske pjevačice... .
- Ovo je istodobno i ljubavna priča. Tu je, naravno, i treća dimenzija priče - društveni i politički kontekst kraja osamdesetih, kada njihova naivnost i pijanstvo rockom, glazbom/umjetnošću i slobodama bude prekinuta dolaskom rata.
Dakle, riječ je o trostrukom long long playu. Mislim da ovoj predstavi predstoji velika turneja po regiji kao nekakav rock and roll bend - zaključuje Kostelnik.