Da je Mozartovo kazalište i lijek i eliksir za svaku glazbenu sredinu, notorna je činjenica. U odnosu na sve druge operne majstore u povijesti, on je doista jedan i jedinstven, istodobno jednostavan i kompliciran, dječački zaigran, ali i filozofski zagledan u čovjeka, u karakter, u sam život, s glazbom koja kao da je stigla iz nekog paralelnog svemira u kojemu nema mjesta ni za koga drugog.
Iz takvog svemira stigla je i najnovija operna premijera Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu (6. veljače), komična opera “Figarov pir”, u čast 260. obljetnici Mozartova rođenja i 230. godišnjici bečke praizvedbe. I dobro je da je stigla jer salzburškog majstora u zagrebačkoj operi slušamo prerijetko, (“Figarov pir“ nije bilo u repertoaru punih četvrt stoljeća), a svaka bi generacija mladih i mlađih pjevača upravo s Mozartovom glazbom mogla i trebala učiti temelje scenske glazbenosti, da o publici i ne govorimo.
Veliki ansambl
Najnovija zagrebačka premijera to je i potvrdila: čuli smo ansambl izvrsnih pjevača (bez i jednog stranog gosta) dok je publika s puno simpatija prihvatila i scensko uprizorenje te glazbeno vodstvo dva gosta: redatelja Mauricia Garcie Lozana i dirigenticu Natalie Murray Beale. U svemu, dobili smo odlično uvježbanu predstavu velikog ansambla što je jedan od preduvjeta za Mozartove opere u kojima doslovce svi ovise jedni o drugima, orkestar o pjevačima i obrnuto, a osobito protagonisti međusobno bez čijeg zajedništva u trajnoj međuigri i nadigravanju nema pravog Amadeusova kazališta.
Pitanje je međutim jesmo li dobili “Figarov pir” kakav se očekuje, s obzirom na žanr, dakle komičnu operu u doslovno i prenesenom smislu s toliko brioznom partiturom u kojoj jedna glazbena misao sustiže drugu brzinom svjetlosti da sve protječe u jednome dahu Mozartova pera koji se naprosto mora “loviti” ne bi li se uhvatio onaj nedohvatljiv šarm koji Mozarta i čini jedinstvenim? U prvome redu riječ je o donekle presporom protjecanju glazbe, dakle odabranim tempima (s osobito razvučenim, a naglašeno važnim, recitativima) koji su izvedbi mjestimice oduzimali energiju, a time i usporavali protok upravo onih scenskih situacija bez kojih ova opera ne bi bila ono što jest: najbolja komična opera svih vremena (čast Rossinijevu “Seviljskom brijaču”!).
Robusni Cherubin
U nekim ključnim scenama glazbene komedije namjernih i nenamjernih zabuna, (osobito u prvome činu igre skrivača) izostao je, na žalost, tipičan mozartovski smijeh i podsmijeh što je na sreću nadoknađeno s domišljatijom režijom drugoga dijela predstave sve do finala.
Redatelju “na dušu” svakako ide i odveć robusno postavljen najomiljeniji lik u operi Cherubin kojeg je Jelena Kordić otpjevala krasnim glasom besprijekorno, ali jednostavno nije bila onaj i ljupki i lascivni paž oko kojeg se vrti glavnina ove komedije zabluda. Cherubin je kanonski lik, tzv. hosen rola (ženska uloga u hlačama), prototip mnogih u kasnijoj opernoj literaturi i besmisleno mu je oduzimati onaj mozartovski eros koji mu je autor namijenio.
Zahtjevni likovi
U ekipi interpreta iznimno zahtjevnih likova Ljubomir Puškarić osvajao je svog antipatičnog Grofa ljepotom glasa i karakterom igre. Čini se da za ovog prvorazrednog mladog baritona opernih tajni više nema jer sve čega se dotakne pretvara u naše operno zlato. Uz njega, ravnopravna Grofica bila je Adela Golac Rilović prepuna muzikalnih glasovnih nijansi, baš kao i vokalno suptilna Marija Kuhar Šoša čijoj je domišljatoj Susanni trebalo ipak dati više prostora za njezino već dokazano glumačko umijeće.
Zaigrani naslovni Figaro bio je Matija Meić, iako mu za ovu ulogu još nedostaje prodornosti u dubokim glasovnim pozicijama. Pravu mozartovsku komiku postigla je jedinstvena Dubravka Šeparović Mušović, primadona koja i od manje uloge zna napraviti atrakciju dok su u ostalim ulogama nastupili redom korektni Ivica Čikeš, Nikša Radovanović, Dario Ćurić, Antonio Brajković i mlada sopranistica vrlo lijepe boje glasa te očite glumstvenosti Anabela Barić. Orkestar je u danim okolnostima sabrano muzicirao, zbor je opet jednom izvrsno uvježbala Nina Cossetto, dok su ukupnosti predstave životopisni okvir dali pokretna scenografija Jorge Ballina i šareni kostimi Eloise Kazan.