PREMIJERA NA BRIJUNIMA

OVE GODINE ULYSSES IMA SVE Odličnu novu predstavu i sjajnog Šerbedžiju u jednoj od glavnih uloga

Darja Štravs Tisu

 

Od sredine srpnja publika godinama hrli na Mali Brijun, ali glavnu zvijezdu, Radu Šerbedžiju, teško da ćete vidjeti, osim u “Antigoni” ili hvaljenom “Kralju Learu”, koji se izvodi još od osnivanja Teatra Ulysses 2001. godine. Ove godine Ulysses ima sve: odličnu novu predstavu i sjajnog Šerbedžiju u jednoj od glavnih uloga.

“Tko se boji Virginije Wolf” klasičan je komad za četiri glumca. Ovaj put na Malom Brijunu nema brojnog ansambla, nema šetanja publike i glumaca po otoku, od jedne do druge veličanstvene prirodne scenografije, kao što je to često u drugim uspješnicama Teatra Ulysses. Ali i ovdje brijunska tvrđava Minor s tim ogromnim nebom dodaje posebnu dimenziju igri glumaca. Tu, između neba i kamena otežanog poviješću, što god se izvede, ako se izvede dobro, ureže se u gledatelja kao nezaboravan doživljaj. A ovu su predstavu izveli jako dobro.

Moćna ljepotica

“Tko se boji Virginije Wolf” u režiji Lenke Udovički i dramatizaciji Željke Udovičić Pleština predstava je o braku i bračnim odnosima, ali i predstava o preživljavanju u kapitalizmu i o tome na što smo sve spremni, ili od čega smo sve spremni odustati radi uspjeha ili barem privida društvenog uspjeha. Klasična i suvremena, gorka i provokativna, izgrađena na glumačkoj vještini i dobrom tekstu.

Na sceni je četvero glumaca; Katarina Bistrović-Darvaš, Rade Šerbedžija te Milan Marić i Romina Tonković, koji igraju u alternaciji s Ljubomirom Bulajićem i Martinom Grđanom, te Nikom Ivančić. Međutim, pogrešno je reći da je predstava komorna. Lenka Udovički tako je režirala predstavu da četvero glumaca osvajaju čitav prostor i veliko gledalište ostavljaju bez daha, a scenografija koju potpisuje Stefano Katunar u građanski stan više srednje klase uključuje kamene zidine Minora, staru smokvu, krijesnice, cvrčke i čitavo brijunsko nebo. Svih četvero glumaca su odlični, Šerbedžija i Katarina Bistrović-Darvaš kao stariji bračni par koji zove u goste mlađi par, Milana Marića i Rominu Tonković.

Šerbedžija osvaja upravo zato što je mimo svojih uloga moćnog, samouvjerenog muškarca, koji ispada pobjednik i onda kad igra antijunaka, pokazao da je jednako sjajan i kad igra luzera, neuspješnog profesora i papučara, koji dopušta da ga supruga maltretira i otvoreno ponižava. Suprugu igra Katarina Bistrović-Darvaš i sjajno je kako to izvodi. Uzbudljivo ju je gledati izvan registra uloga u kojima smo je navikli vidjeti u njenom matičnom zagrebačkom Zekaemu.

Daleko od samozatajnih, pomaknutih likova koje je često dopadnu, Katarina Bistrović-Darvaš ovdje je moćna, dominantna ljepotica navikla upravljati ljudima oko sebe, energična i ekspresivna, glasna i sklona dramatičnim gestama, skoro pa diva (sjajni kostimi Bjanke Adžić Ursulov). Otišla je u totalnu krajnost u odnosu na prigušene i distancirane likove koje najčešće igra, toliko da gledatelja osupne kad shvati do koje mjere je uobičajeno da redatelji glumce i posebno glumice stavljaju u ladice, a kad si jednom unutra, teško ti daju priliku da se pokažeš na drugom terenu.

Aktualan tekst

“Tko se boji Virginije Woolf” film je iz 1966. s Elizabeth Taylor i Richardom Burtonom u glavnim ulogama, pa je stvar dodatno domaća jer su Elizabeth Taylor i Richard Burton neodvojivi dio mitologije Titovih Brijuna. Film je snimljen po komadu Edwarda Albeeja koji se od tada puno igrao. I funkcionira i danas, pola stoljeća kasnije, iako danas žene više nisu osuđene biti domaćice, pa imaju makar donekle mogućnost da se same izbore za društveno priznanje, a ne isključivo preko supruga.

Je li zato danas njihov pritisak na muževe manji? Neuspjeh profesora povijesti Georgea (Šerbedžija) da ispuni očekivanja supruge Marthe (Bistrović-Darvaš) nije samo njegov karijerni neuspjeh, nego totalni, životni poraz. Ti si nitko i ništa: ako nisi najbolji, ako nisi potaracao sve konkurente, ni kao čovjek ne vrijediš ništa. To je druga strana patrijarhata, jer žene nisu jedine žrtve, nego i većina muškaraca.

Igra je od samog početka poznata (kako kome, ali akterima ove predstave definitivno jest) pa mladi nastavnik biologije Nick, wunderkind koji je magistrirao sa 19 godina (beogradski glumac Milan Marić), zna da ne smije prokockati šansu da stekne simpatiju dekanove kćeri Marthe. Jer naravno, ne radi se ovdje o izvrsnosti, kao da se ikad radilo, nego o tome tko će osvojiti naklonost Marthe i njenog oca, osnivača i dekana koledža, koji traži nasljednika.

Na sceni imamo dva profesorska para, mladi i stari, i jedina je razlika među njima to što je ovaj mlađi, Nick Milana Marića, na početku karijere. Od početka tu vražju igru igra mudro, i on se poput Georgea pametno (i nesretno) oženio, ali još ne znamo hoće li - za razliku od Georgea - uspjeti, i po koju to cijenu. Romina Tonković prekrasno odmjereno igra svoju ulogu ženice koja će naizgled sve učiniti da ispuni društvena očekivanja, iako ih u startu minira pretjeranom količinom alkohola.

Tekst je star pola stoljeća, ali snažno aktualan. I odlična prilika da na odmoru razmislite: koliko vam je važan uspjeh, koliko ste spremni sebe žrtvovati, koliko poniženja progutati? Koliko točno vrijedi gaziti sebe i puštati drugima da vas gaze? Gdje je granica, kad se isplati a kad se više ne isplati?

Glazbu su skladali Davor Rocco i Nigel Osborne, koreografiju potpisuje Matija Ferlin, oblikovanje svjetla Andrej Hajdinjak. Paola Luharić je asistentica scenografa a Rajna Racz asistentica režije.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo