NACHLASS

PREDSTAVA KOJOM JE ZAVRŠIO FESTIVAL SVJETSKOG KAZALIŠTA Smiju li nam priče o tuđoj smrti biti lijepe?

Festival svjetskog kazališta

Njemačka istraživačka teatarska skupina Rimini Protokoll u Zagrebu je predstavila komad nastao 2016.,  koji se temelji na razgovorima s ljudima koji umiru

“Baš je bilo jako lijepo”, komentirala je mlada žena. “Ako smijem tako reći”, s nelagodom je dodala.

Smiju li nam priče o tuđoj smrti biti lijepe? “Nachlass - predstava bez likova” njemačke istraživačke teatarske skupine Rimini Protokoll donosi baš to, priče ljudi koji govore o svojoj smrti: bolesnih ili starih, ili pak onih koji namjerno riskiraju život, svjesni da mogu poginuti.

Suvremeni čovjek sve je učinio da smrt istjera iz svog života: ideja smrti nas prestravljuje i tjeramo je od sebe. “Ne trebaju mi tako mračne teme”, rekla je frendica koja je stalno u kazalištu. Ali smrt je mračna samo dok bježimo od nje, dok se grčimo u iluziji da je možemo izbjeći, predočili su nam Rimini Protokoll, u posljednjoj predstavi u sklopu ovogodišnjeg Festivala svjetskog kazališta.

Bez glumaca

Nema glumaca, te ljude ne predstavlja netko drugi. Slušamo glasove i povremeno videosnimke devetero ljudi, među njima jedan par koji je odlučio umrijeti zajedno. Svatko od njih sam je izabrao kako će nam se predstaviti: Jeanne je na stolu svoje dnevne sobe, na tamnocrvenom stolnjaku, ostavila brdo fotografija koje je snimila: snimala je druge, i te nam fotografije ništa ne znače. Ako na nekima i jest ona, ne znamo je prepoznati. Istovremeno jednu priču prati tek pet, šest ljudi, koliko ih već stane za Jeannin stol s crvenim stolnjakom, na krevet motelske sobe ili u kancelariju bankara u Stuttgartu. Prostorije su male, svaka je posebno uređena, kao portret osobe o kojoj govori.

Gledatelji kruže od jedne sobice do druge. S više poštovanja nego kod videoinstalacija u muzejima, jer možete ući tek prije početka priče, i ne možete izaći dok ne završi. “Želim da me se sjećate s nježnošću”, kaže Nadine, koja je htjela biti pjevačica. Dok čekate ulazak u neku iduću prostoriju, iznad glave gledate kompjutorsku projekciju zemaljske kugle: svakog časa na nekom drugom kraju svijeta zasvijetli točkica, kao znak da je jedan čovjek upravo sada, u ovom trenutku umro.

Radikalna pitanja

Rimini Protokoll čine Stefan Kaegi, Helgard Haug i Daniel Wetzel, kao skupina djeluju od 1999. Odlikuje ih to da na radikalan način pred gledatelje-sudionike postavljaju radikalna pitanja. Baza im je u berlinskom alternativnom kazalištu Hebbel am Ufer. Trenutačno s desetak predstava putuju po svijetu: Atena, Plovdiv, Hong Kong, Toulouse, Annecy, Šangaj, Moldavija. “Nachlass” (Naslijeđe) nastala je 2016., u produkciji Théâtrea de Vidy, Lausanne, nakon što su dvije godine Stefan Kaegi i Dominic Huber razgovarali s ljudima po bolnicama, staračkim domovima, domovima za palijativnu njegu. Većina ljudi čije priče slušamo već su mrtvi. Neki su izabrali svojevoljno otići, u nekoj od švicarskih klinika koje legalno nude eutanaziju. Priče ljudi pomirenih sa smrću i sa svojim životom ostavljaju iznimno snažan dojam. Mi nismo gledali mrtve ljude, slušali smo žive ljude, intenzivno prisutne zbog blizine smrti, pa je glavna poruka snaga života, a ne smrti. Vidjela sam djevojku oblivenu suzama, i puno ozarenih, potresenih lica. Na kraju sam ostala preplavljena ljubavlju i povjerenjem. Snažno kako klasičnom kazalištu rijetko može uspjeti.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo