Satiričko kazalište Kerempuh odličnom je premijerom ispratilo ovu godinu: Marina Pejnović režirala je razigranu, pametnu i nepretencioznu predstavu utemeljenu na pripovjednom univerzumu jednog novinskog feljtona.
“Robi K.” Viktora Ivančića desetljećima jest medijski prozorčić u domaću političku, društvenu svakodnevicu, vječita kozerija u nastavcima sa zadanom shemom, ustaljenom, dakle, formom, ali uvijek novim sadržajem. Ivančić je piše od 1984., prvo u Slobodnoj Dalmaciji, potom u tjedniku Feral Tribune, a danas u tjedniku Novosti. Prema formi, ona je, dakle, novinarstvo, a prema sadržaju literatura.
I u kupaonici
Mlada redateljica uspjela je, u suradnji s dramaturginjom Dinom Vukelić, pak, izbjeći zamke i novinarstva i literature te je pošla od - teatra. Zato predstava i jest uspjela, jer redateljica nije pokušala, što se u nas nespretno kaže “oživjeti” tekst, nego je u njemu pronašla motive za vlastitu scensku igru.
Robija K., devetogodišnjaka koji tobože ništa ne razumije, a razumije zapravo sve, igra također mladi Josip Brakus, spretno i nenametljivo.
Robi K. pojavljuje se ne jedino na pozornici, nego i na videu, u kupaonici ili, nadrealno, u lijesu, a uz njega najčešće se javlja njegov djed, stari, senilni partizan, prikazan kao sirovina kakvi vojnici obično jesu. Učiteljicu Smilju igra Linda Begonja, na rubu groteske, sugestivno.
Scena Liberte Mišan jest, ako ne originalna, onda efektna i moderna, apstraktna koliko i konkretna, s jednim vrtuljkom ze dječje igračke nad glumačkim glavama, kavezom iza njih i cirkuskim krugom bijelim pod nogama.
Situacije uglavnom okončavaju vrlo često tako da likovi (djeca i odrasli) jedno drugome “okidaju” u glavu iz plastičnih pištolja, umiru na sekundu pa oživljuju, a mizanscen je detaljan, u stalnom kontrapunktu sa željama protagonista. Oni su redovito u stisci, nečime sapeti, ovdje i gumom elastičnom, mnogo plešu, skaču, trče i kruže, te tako čine igru koliko duhovitom, toliko naklonjenom apsurdu.
Kostimi Petre Dančević upravo su izvrsni, koliko funkcionalni, toliko efektni, nekoliko promjena, često zajednički obilježeni kakvom uniformnošću. Jake dionice podvlači također hrabra i pametna glazbena podloga Josipa Maršića, živo je i do detalja isplanirano svjetlo Vesne Kolarec i, općenito, ova predstava daje funkcionalnu cjelinu, privlačnu lijepu po segmentima.
Primitivke
Filip Detelić igra više likova prezentno, sve bolji je, sigurniji na sceni, uz Brakusa još jedan posve mlad glumac, Matija Šakoronja, a Ana Maras Harmander izvrsno igra primitivke različite dobi. Najatraktivniji jest, eto, Željko Königsknecht, kao pustopašan djed, a cijela predstava izvanredno se duhovito bavi zapravo našom - glupošću i zatucanošću, koja ne poznaje ideološke barijere…