"H.E.J.T.E.R.I" su drama o povratku, prijateljstvu i odrastanju. Oni su grupa prijatelja, postarijih milenijaca koji pokušavaju odrasti, donijeti odluke i držati ih se u svijetu u kojem su granice, karijere i međuljudski odnosi toliko tekući da im gotovo cure kroz prste. "H.E.J.T.E.R.I" su hipsterska božićna rapsodija, emotivni after party i reunion.
Roza, Mak, Sanjin i Paško, četvero prijatelja koji dokazuju kako su čak i izabrane obitelji kompleksne, komplicirane i kontradiktorne. Dino Pešut u drami "H.E.J.T.E.R.I" nastavlja se baviti generacijskim pitanjem, životnim odlukama koje bi označile zatvaranje jednog poglavlja i otvaranje novoga, ako štogod takvo i postoji u današnjem svijetu. Gdje prestaje mladost, pita se četvero prijatelja i jedan nepozvani gost u ovom zimskom afterpartiju.
U novoj predstavi Zagrebačkog kazališta mladih, koja je nastala u koprodukciji ZKM-a i Umjetničke organizacije RUPER, glume Hrvojka Begović, Dado Ćosić, Luka Bulović, Ugo Korani, Katarina Bistrović Darvaš, a premijera će biti u subotu, 18. siječnja 2020.
Redateljica Judita Gamulin: 'Protiv neizvjesnosti najlakše se boriti upravo hejtanjem'
- S ovim zeitgeist komadom koji gori u anksioznoj atmosferi u kojoj živimo mi zarobljeni u produženoj adolescenciji, povezala sam se instantno. To je drama kakvu bih napisala sama da sam kojim slučajem najbolji mladi domaći dramski pisac, što nažalost nisam, tako da mogu biti samo beskrajno zahvalna što mi je povjerena. U kazalište me nije bilo teško namamiti - u filmski sam jezik u potpunosti zaljubljena, no ovdje je uvijek neka veća, primamljiva istina. U digitalnom, samotnjačkom dobu u kojem živimo kazalište je jedno od rijetkih mjesta susreta koje pruža onaj zaboravljeni osjećaj - poput držanja isprintane fotografije u rukama, osjećaj da je svijet oko nas ipak više od nula i jedinica.
Ovaj se sadcom slama pod težinom egzistencijalne krize svojih likova, u njegovoj atmosferi prava šala gotovo da više nije potrebna, linija radnje je više kao neka kaotična petlja, a građen je na mračnom, nadrealnom, nesavršenom i apsurdnom humoru tipičnom za millennialse. Taj novi teatar apsurda javlja se kao odgovor današnjici - svijetu koji je prestao biti tradicionalno logičan. Smrt tradicije koju ova generacija na svojoj koži osjeća više nego bilo koja druga do sad, osim velike slobode, donosi i veliku neizvjesnost, a protiv neizvjesnosti najlakše se boriti upravo hejtanjem.
Kad tome pridodamo činjenicu da je ovo prije svega Dinina autobiografska fikcija, ova priča postaje intimni, topli vodič za preživljavanje dvadesetih. Htjeli smo najbolju podjelu na svijetu koja će se danima genijalno zabavljati na račun ove naše neizdržive ere i to nam je uspjelo. Njihovi likovi na ovaj party dolaze po vlastiti spas za koji se pokušavaju izboriti svaki na sebi specifičan način, a svoj mir traže vrlo aktivno čak i kad su potpuno katatonični. Ta se potraga najčešće odvija na štetu njihova prijateljstva čije granice u ovom procesu istražujemo i kojima se pritom često divimo. Nadam se da će ova predstava, baš kao i svaka druga, biti utjeha za uznemirene i uznemirenje za one mirne. (Banksy)
Dramaturginja Nataša Antulov: 'Generacija milenijalaca'
- Omiljeni dramski autor tranzicijske, recesijske, milenijske djece i filmska redateljica čudesne vještine obuhvaćanja klaustrofobičnih stanja svojih protagonista čine se kao sjajan spoj za bavljenje temom generacije popularno prepoznate kroz termin milenijalaca.
Riječ je o generaciji s puno prefiksa, analiza, specifičnosti, općenitosti, generaciji koja, kao i svaka druga, iščezava iz vlastitog vremena i prestaje biti suvremenim fenomenom, generacija za kojom već juri nova generacija čije panične napadaje uzrokuje klimatska kriza, uza sve užase nuklearne obitelji, generacija bez alata za preživljavanje, generacija koja osobne narative 'prorađuje' kroz Netflix sadržaje. Anksiozna, podijeljene pažnje, sklona teretani i trčanju, Xanaxima, djeci, psima, Lepoj Breni i americani. Generacija čije se pravilno disanje ne uspostavlja na yogi, nego mrmi. Generacija kojoj se, kako kaže jedan meme, sugerira da samo prati svoje snove i sve će biti moguće, čak i u trenutku ekocida, požara, zaraza, deforestacije, vladavine oligarha, nacističkih agitacija, suša, poplava i, ukratko - kapitalizma.
Generacija koja pluta baš kao i svaka druga generacija. Generacija privilegiranih i manje privilegiranih, baš kao i svaka druga generacija. Generacija koja unutar svojih klasa nema puno poveznica, samim time, unutar same sebe, sebi samoj, potpuno nepoznata generacija. Baš kao i svaka druga generacija.
No svakako jedna od specifičnih oznaka generacije milenijalaca jest njezina uronjenost u informacijsko društvo, čiji korisnici, ovisno o preferencijama, dijele i konzumiraju ogromne količine sadržaja ili ga reduciraju do razine digitalnog asketizma. Dok Dino Pešut stvara dramske situacije koje jasno i gotovo logorejično artikuliraju stvarnost na koju se referira, Judita Gamulin sklona je nešto suptilnijim odlukama koje joj, na kraju krajeva, dopušta i sam medij filma. Formalno gledano, riječ je o vrlo različitom pristupu materijalu, što može postati ozbiljan izazov. Iako nije nimalo neobično vidjeti filmske redatelje i redateljice u funkciji kazališnih (i obrnuto), Judita Gamulin do te mjere razumije sredstva filmskog izražavanja da ukida želju za konzumiranjem istog sadržaja u drugom mediju. U tom smislu postaje uzbudljivo vidjeti na koji način će se razviti jezik kazališnog medija kao jezik neovisan od dramskog materijala. Radeći video na predstavi 'Leica- format', prema romanu Daše Drndić, u HNK Ivana pl. Zajca, Judita Gamulin pokazala je razumijevanje prema dijaloškom potencijalu između filmske i kazališne slike, odnosno izvedbene situacije, čime daje naslutiti da će se to razumijevanje u svoj punini razviti pri radu na predstavi 'H.E.J.T.E.R.I'.
Judita Gamulin diplomirala je filmsku i televizijsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu gdje je završila i BA studij montaže. Posljednjih sedam godina radi u filmskoj i reklamnoj produkciji kao redateljica, scenaristica, asistentica režije i montažerka. Do danas je snimila nekoliko kratkih filmova, od kojih je 'Cvijeće' (2015.) nominirano za Studentskog Oscara Američke filmske akademije, a s filmom 'Marica' (2017.) sudjelovala je u Future Frames programu na Međunarodnom filmskom festivalu Karlovy Vary. Aktivna je članica udruge BoliMe - nezavisne umjetničke inicijative za podršku mentalnom zdravlju mladih.
